Kultura

Skrivenim putevima Londonskog zvuka

Autor: Ljiljana Šipragić

London Grammar

O zasićenosti muzičke industrije svjedoče mnogobrojni elementi - od mnoštva plagijata i manjka originalnosti do bujice loših pjesama koje zarađuju i probijaju se na vrhove top lista samo i isključivo putem raznih kontroverzi koje uključuju u svoje numere. Da stvar bude još gore, nerijetko su iste isključivo vizuelnog karaktera, šta je potpuno kontradiktorno čulnom doživljaju koji muzika treba da nam priušti. Posmatrajući situaciju sa tog aspekta dalo bi se zaključiti da je došlo doba krize za muziku - da ništa novo ne možemo čuti, da nas ništa ne može iznenaditi i dovesti do takvog muzičkog iskustva zbog kojeg ćemo poželjeti da kupimo album, platimo kartu za koncert i kontinuirano pratimo rad muzičara. Na sreću, nije sve onako kako nam se čini kada upalimo MTV. Prave zvijezde, pravi muzičari i ljepote zvuka i stiha kriju se u mnogo zabačenih, mračnih kutaka, koje nesvjesno zaobilazimo, a koje samo čekaju reflektor koji će ih obasjati i omogućiti pristup širem auditorijumu. Upravo jedna takva ljepota nosi ime London Grammar.

Iza naziva London Grammar krije se tročlani bend nastao 2009. godine, kada su se Hana (vokal) i Dan (gitara), u to vrijeme studenti na Notingem univerzitetu, odlučili zajedno ući u muzičke vode. Njima dvoma se godinu dana kasnije pridružio i Dot (klavijature, bubanj, đembe), čime je zvanično stvorena ova savršeno kompaktna cjelina spremna za stvaranje nevjerovatne sinergije zvuka. Spoj ambijentalne, indi, pop i elektronske muzike sa izuzetno snažnim i jedinstvenim vokalom istaknutim u svakoj pjesmi čini se potpuno nestvaran. Opisujući sam stil, bend je iskoristio riječ ethereal što bi u prevodu značilo nešto tako delikatno i lagano da se čini isuviše savršeno za postojanje. I baš tako zvuči njihovo stvaralaštvo. Fokus u svim pjesmama većinski je stavljen na glas mlade Hane - soprano koji izaziva jezu, sa čežnjom koja pomalo liči onoj u vokalu Džoni Mičel i ponekim tonovima koji podsjećaju na Reginu Spektor. Ipak, nepravedno bi bilo zaobići instrumentalne aspekte i kompletnu zaslugu za kvalitet benda dati vokalu. Situacija je upravo suprotna. Ta jednostavnost u komponovanju, propraćena izuzetno lijepim i mirnim tonovima, bez pretjeranog kićenja i slaganja, čini jedan izuzetan i prefinjen spoj. Takav da u slušaocima nezaobilazno izaziva osjećaj senzacije.

EP pod nazivom "Metal and Dust" izašao je početkom 2013, a već na jesen iste godine objavljen je i prvi album imena "If You Wait". Značajnije probijanje u javnosti desilo se sa puštanjem pjesme "Wasting My Young Years", koja, iako nastala kao priča o ulaganju vremena u vezu sa nekim ko isto ne cijeni i rasipa, poprima značajnije razmjere, govoreći o izgubljenosti mladih i sablasnosti stanja sadašnjih generacija. Do momenta izdavanja prvog albuma trio iz Londona je bio potpuno nepoznat javnosti. Sa samo jednom trakom iza sebe - i to sada izuzetno cijenjenom "Hey Now" koja trenutno broji skoro 8 miliona pregleda na Jutjub servisu - i nakon nekolicine nastupa po lokalnim mjestima, bend je potpisao za Ministry of Sound. Iako se ni u kom aspektu nisu uklapali u dotadašnji rad ove kuće, jasno je da im je upravo to omogućilo da se posvete kreativnom stvaralaštvu i na kraju ih dovelo do objavljivanja prvog albuma koji je prodan u više od 100 000 primjeraka.

Iako ogromna brojka za jedan tako mlad i neiskusan bend, ovaj tiraž i njihova popularnost nisu ni mali djelić onoga šta oni zaslužuju i šta bi mogli imati. Činjenica jeste da se London Grammar neće svidjeti svakome. Činjenica jeste i da njihova muzika nije za svaki trenutak. Ona zahtijeva poseban ugođaj i prepuštanje svakom tonu, glasu, stihu i ritmu. Stoga, dajte šansu ovom neobičnom bendu i dopustite svojim čulima da se u potpunosti posvete doživljavanju svake sekunde. Sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.