Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Kultura

Evropska i azijska kultura

Slobodan Jovanović, 1926

U mnogo manjoj meri nego stari azijski narodi, evropski narodi umeju da upravljaju svojim strastima i svojim životnim snagama – i azijsku veštinu trpljenja i mirenja sa sudbinom oni imaju tek da uče.

Pitanje o odnosu između evropske i azijske kulture, koje je u poslednje vreme zanimalo i naš svet, bilo je prošle jeseni raspravljano na kongresu nemačkih sociologa. Jedan od najčuvenijih sociologa današnje Nemačke, Maks Šeler držao je predavanje o Nauci i Socialnoj Strukturi. U tome predavanju, rekao je između ostaloga i to, da se evropska kultura razvijala u naučnom, a azijska u metafizičkom duhu.

Pod naukom, on razume proučavanje prirode i dovođenje njenih snaga u službu čoveka. Pod metafizikom, on razume udubljivanje u tajne naše duše i disciplinovanje onih snaga koje se u njoj kriju. Evropski narodi postali su veliki majstori u tehnici proizvodnje dobara i u tehnici rata. Veština sa kojom u sve bržem tempu proizvode sve veće količine dobara i veština sa kojom u toku rata ta dobra poništavaju, jeste besprimerna u istoriji čovečanstva. Ali za to u „tehnici duše“ Evropa zaostaje iza Azije.

U mnogo manjoj meri nego stari azijski narodi, evropski narodi umeju da upravljaju svojim strastima i svojim životnim snagama – i azijsku veštinu trpljenja i mirenja sa sudbinom oni imaju tek da uče. Kod Evropljana moć nad spoljašnjim svetom razvila se u mnogo većoj meri nego unutrašnji samovlada.

Zbog toga, oni, pored sve energije koju su uložili u stvaranje materijalnoga blagostanja, nisu još rešili pitanje naše zemaljske sudbine – i usred nagomilanoga bogatstva žive bez duševnoga spokojstva. Jednako nezadovoljan, suvremeni Evropljanin ne prestaje tražiti nešto novo – i u toj večitoj tražnji, večitom naporu i nemiru nalazi svoj glavni cilj života.

Po Šelerovom mišljenju, evropska i azijska kultura jesu dve krajnosti od kojih nijedna sama za sebe ne valja. Ne valja ni evropsko gomilanje bogatstva sred duševnoga nemira, ni azijski duševni mir sred oskudice materialnog blagostanja. Ako su zapadnjaci žrtve jedne ekonomske i vojne radljivosti koja se odvojila od duše i zahuktala na pravno, istočnjaci su žrtve jednog finansijskog samopromatranja koje se odvojilo od života i pretvorilo u jalovo sanjanje. Šeler nalazi da spas kulture leži u namirenju zapada i istoka.

Tek onda kada se bude spojila evropska tehnika proizvodnje s azijskom tehnikom duše, dobiće se jedno potpuno i harmonično čovečanstvo koje je, istovremeno, zagospodarilo spoljašnjim svetom i ostvarilo u svojoj vlastitoj unutrašnjosti red i mir.

Velika je šteta što se kongres nemačkih sociologa udaljio od ovoga pitanja koje je Šeler pokrenuo. Na skupovima nemačkih sociologa i ekonomista oseća se velika razdvojenost između marksista i nemarksista; iz toga razloga vrlo često se dešava da pretres skrene sa glavnog pitanja na pitanje marksizma. Ovoga puta, isto tako, više se govorilo za i protiv marksističke sociologije, nego o odnosu između evropske i azijske kulture.

Protivu Šelera ustao je poznati bečki marksist Maks Adler, koji smatra da ne postoji kriza evropske kulture, nego postoji kriza buržoaskoga društva. Onoga dana kada nastane novo doba socialističkoga društva, nestaće i današnja moralna nelagodnost, i na mesto pesimizma iznemogle buržoazije zavladaće optimizam mladog i svežeg radništva. Adler je naročito napao buržoaziju da nije više u stanju da prednjači na polju društvenih nauka. Glavni zakon društvenoga života, – zakon večitoga razvitka i napretka – ona više ne razume, jer je izgubila veru u svoju vlastitu budućnost. Dokle je izgledalo da se savremeno evropsko društvo razvija u pravcu povoljnom za buržoaziju i njeno gospodarstvo, buržoazija je bila ubeđeni propovednik društvenog napretka i isticala je evropsku kulturu iznad svih drugih kultura.

Ali od kako se u evropskom društvenom razvitku javljaju znaci propadanja buržoaskoga gospodarstva i s njima uporedo sigurni nagoveštaji jedne velike društvene obnove u korist radništva, buržoazija je počela sumnjati o dokazanosti društvenog napretka i o vrsnoći evropske kulture. Sada, iz njenih redova niču proroci skore propasti zapadne kulture (pa pr. Špengler) i presađivači azijske moralne filosofije (na pr. Kajzerling, pa i sam Šeler).

U kratko, tamo gde je Šeler video jednu moralnu krizu od opštega čovečanskog značaja, Adler vidi samo jedno buržoasko pesimističko raspoloženje, koje dolazi otuda što je buržoazija svojoj vlastitoj katastrofi koju predoseća u skorom roku dala značaj jednog kraha cele evropske kulture. Zahvaljujući svome besedničkom temperamentu, Adler je uzbunio sav kongres, i zato se diskutovalo mnogo više o njegovim tezama nego i Šelerovim. Oni govornici koji su se ipak zato dotakli Šelerove ideje o izmirenju istočne i zapadne kulture, pomenuli su pre svega onaj poznati zakon Ogista Konta da duh čovečanstva u svom razvitku prolazi jedno za drugim kroz versku, kroz metafizičku, i kroz naučnu fazu.

Drugim rečima, pojave oko sebe i u sebi čovek objašnjava prvo na religiozni, pa onda na metafizički, pa tek najposle na naučni način, koji se javlja poslednji s toga što iziskuje najveći stepen duhovne zrelosti. Na osnovu ovoga zakona, Šelerovu ideju o dopunjavanju evropske naučnosti azijskom metafizičnošću valjalo bi bezuslovno odbaciti kao vraćanje sa višeg stupnja duhovnoga razvitka na niži.

Ali – i to je vrlo karakteristično za duh koji danas vlada u društvenim naukama – nemački sociolozi, iako su se setili Kontovog zakona, nisu na osnovu njega odbacili Šelerovu ideju o izmirenju istoka i zapada. Nemački sociolozi ne veruju više u tačnost Kontovog zakona. Njima ne izgleda više da naučni razvitak isključuje metafizički i religiozni razvitak; oni nalaze da se i nauka i metafizika i religija mogu razvijati uporedo, ne smetajući jedna drugoj. To su tri razna gledišta koja se uzajamno ne potiru nego se uzajamno dopunjuju; prema tome kalemljenje azijske metafizičnosti na evropsku naučnost ne bi bilo logički nemogućno.

Ali među nemačkim sociolozima pojavila se sumnja da li bi ono bilo i psihološki mogućno? Logički, ne bi bilo nemogućno da isti čovek bude jednovremeno i veliki industrijalac i veliki metafizičar, ali psihološki malo je verovatno da bi isti čovek mogao jednovremeno u oba ta pravca raditi s maksimumom energije. Bez usredsređivanja energije na jeda cilj, pravog uspeha nema – i to što važi za pojedinca, važi i za društvo. Naša kultura može se razvijati u nekoliko različnih pravaca – u idealističkom isto tako kao i u pozitivističkom – ali ni u jednom ne može otići daleko, ako između tih različnih pravaca ne bude izabrala samo jedan, u kome će se zahuktati sa zaslepljenom jednostranošću.

I zato, ako bismo hteli istovremeno negovati evropsku privrednu aktivnost i azijsko filosofsko samopromatranje, verovatno da ni naša privredna aktivnost ne bi bila dovoljno napregnuta ni naše filosofsko samopromatranje dovoljno duboko. Postajući svestranijom, naša bi kultura postala u isti mah i površnijom.

Čoveku se neprestano nameće izbor između zemaljskoga i nebeskoga carstva – i on ih ne može oba uživati jednovremeno.

(Politika 6. januar 1926. godine)

 

 

Tagovi

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari