Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Kultura

,,Svi smo u opasnosti“

Autor: Ivan Bazrđan

Ejbel Ferara, ,,Pazolini“

Pre skoro tačno četrdeset godina, drugog novembra 1975, na plaži u Ostiji, nedaleko od Rima, brutalno je pretučen i ubijen jedan od najvećih italijanskih i svetskih reditelja Pjer Paolo Pazolini. Filmovi ,,Prosjak“, ,,Mama Roma“, ,,Svinjac“, ,,Jevanđelje po Mateju“, ,,Kralj Edip“, ,,Medeja“, ,,Teorema“, ,,Salo, ili 120 dana Sodome“ su svedočanstva koja pokazuju i potvrđuju inventivnost i revolucionarnost Pazolinijevih kinematografskih ostvarenja. Naravno, svima nam je jasno da u vremenu kada mediokriteti vladaju obično nema mesta za one koji na bilo koji način odudaraju od gomile. To najbolje potvrđuju trideset i tri sudska procesa (čudna simbolika broja) koji su bili pokrenuti protiv Pazolinija zbog njegovog angažovanja u umetnosti. Još veću netrpeljivost kod ljudi budilo je Pazolinijevo homoseksualno opredeljenje, koje nije skrivao, ali koje je, i pored velikog zalaganja hipi pokreta šezdesetih godina za apsolutnim seksualnim slobodama, ipak smatrao da treba da bude samo stvar pojedinca i čovekove intime.

Zbog svega ovog Pazolini je bio jedna od onih ličnosti koje nikoga nisu ostavljale ravnodušnim, ali, nezavisno od toga da li ste ga voleli ili mrzeli, neporeciva je istina da je Pazolini bio istinski i veliki umetnik. Pod ovim ne mislim samo na Pazolinijeva dela iz sedme umetnosti nego i na njegova ostvarenja iz književnosti, filozofije, slikarstva, novinarstva. Uzimajući u obzir Pazolinijevu intelektualnu širinu i svestranost Ejbel Ferara se prihvatio nimalo lakog zadatka da  kroz film ,,Pazolini“, koji tematizuje poslednji dan u životu ovog stvaraoca, dočara atmosferu koja je svakodnevno okruživala umetnika, ali i da, kroz taj kratak period od samo jednog dana, pokuša da provuče sve one Pazolinijeve intelektualne i telesne preokupacije koje su neprestano mučile njegov duh.

Film je vremenski omeđen od momenta kada se Pazolini vraća sa intervjua koji je radio sa Ingmarom Bergmanom, do kobne noći na plaži u Ostiji. U rascepu između ova dva trenutka trebalo je staviti sve ono bitno što može Pazolinija približiti običnom gledaocu, ali nikako se nije smela narušiti ni rutina njegove svakodnevice, koja bi se sigurno uništila da se taj poslednji dan pretrpao suvišnim činjenicama. Ferara je uspeo da izbegne ovu zamku kojoj bi mnogi podlegli, a koja je prosto mamila da se u film stavi i sve ono što Pazolini nije svakodnevno radio, a što bi veličalo njegov lik i delo. Takođe, Ferara nam pruža uvid u jedan sasvim običan radni dan umetnika, koji nikako nije slutio da će mu biti poslednji, te je film lišen i bespotrebne patetike, koja bi kod nekog, zbog umetnikove tragične smrti, činila okosnicu filma.

Stoga, u ovom filmu nema prikazivanja i nabrajanja Pazolinijevih dostignuća i nagrada, niti se reditelj trudio da degutantno i nepotrebno pojasni i rastumači značaj njegovih ostvarenja. Umesto toga, u filmu srećemo Pazolinija, blagog edipovca, neraskidivo vezanog za majku, koja je svog drugog sina već izgubila u ratu, kako priprema za emitovanje svoj najkontroverzniji i najradikalniji film, „Salo, ili 120 dana Sodome“. Takođe, reditelj je vrlo lepo odabrao da centralni deo filma bude čuveni, profetski Pazolinijev intervju ,,Svi smo mi u opasnosti“, koji u mnogome kazuje koja su bila Pazolinijeva etička i estetska načela. Iz ovog intervjua spoznajemo Pazolinija koji nemilosrdno kritikuje savremeno kapitalističko društvo (Pazolini je bio komunista), koje sve gleda i postiže kroz novac. Takođe, Pazolini oštro kritikuje i obrazovni sistem koji ima striktan zadatak da od mladih ljudi napravi poslušne karijeriste, koji neće želeti ništa drugo u životu sem velike plate i visokog položaja. Najoštrija kritika savremnog društva upravo je prikazana u filmu ,,Salo, ili 120 dana Sodome“, koji uprkos Pazolinijevoj čuvenoj rečenici da njegova dela nisu bukvalne priče, nego metafore, nije uspeo da dopre do šire publike, jer većina ljudi nije bila kadra da razgrne osnovni sloj tog filma i da prodre do priče o poniženima i uvređenima i njihovim beskrupuloznim i brutalnim goničima.

Najbolje iz ovog filma smo sačuvali za kraj, a to je, nema sumnje, besprekorna i upečatljiva gluma Vilijema Defoa. Vilijem Defo se u ovom filmu naprosto transformisao i likom i gestom u Pjera Paola Pazolinija. Jedino što smeta da njegova uloga bude apsolutno savršena jeste Defoov italijanski, koji, nažalaost, nije dobar kao i njegova gluma. Takođe, treba pohvaliti i lep omaž slavnom reditelju, koji je u ovom filmu Ejbel Ferara napravio time što je pokušao da u svom delu ekranizuje neke Pazolinijeve ideje, koje su trebale da čine njegov sledeći, nikad snimljeni film, iako mislim da je Pazolini imao znatno komplikovaniji i složeniji projekat na umu. Sve u svemu, film o Pazoliniju nije razočarao, čak, slobodno možemo reći da je potpuno uspeo.

 Za zaključak treba reći da oni koji nisu voleli i cenili Pazolinijev rad pre ovog filma, neće promeniti svoj stav ni posle njega, a za sve one druge, poklonike i poštovaoce Pazolinijevog dela, ovaj film će biti lepo podsećanje na njegovu ličnost i stvaralaštvo.

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari