Blog

Misija, kese, Kain

Goran Radonjić, Podgorica

Nedavno je objavljeno da je Skot Voker, guverner Viskonsina i mogući republikanski kandidat za predsjedika SAD, predložio veliko smanjenje budžeta za (državni) Univerzitet u Viskonsinu. Smanjenje koje se planira je od oko 300 miliona dolara, što znači da će se finansiranje Univerziteta smanjiti za oko 13%. Guverner, koji, uzgred, nije završio fakultet, u predlogu ima i jedan zanimljiv element. Iz misije univerziteta treba izbaciti izraze „da obrazuje ljude i poboljša položaj čovjeka“ („to educate people and improve human condition“) i „osnova za svaku svrhu sistema jeste potraga za istinom“ („basic to every purpose of the system is the search for truth“), a umjesto njih kao misiju definisati prije svega „da razvije ljudske resurse kako bi zadovoljio potrebe države za radnom snagom“ („to develop human resourses to meet the state’s workforce needs“). Posle brojnih javnih negodovanja, guverner odustaje od mijenjanja misije (smanjenje budžeta, izgleda, ostaje), a iz njegove kancelarije saopšteno je da se radilo o nacrtu koji su radili službenici, te da sam guverner nije bio uključen u sastavljanje tog nacrta.

Za ukupnu sliku o problemu nije bez značaja to što se, vrlo moguće, radi i o političkim igrama u vezi sa izborom republikanskog predsjedničkog kandidata. Takođe, iz naše perspektive, možemo samo sa tugom uporediti budžete naših univerziteta sa onima u Americi. Zadržimo se, ipak, na nečemu što ima šire implikacije i u čemu se možemo a možda i moramo upoređivati, a tiče se svrhe obrazovanja, pa i čovjekovih napora uopšte. U toj, naizgled dalekoj, raspravi možemo vidjeti odraz i mnogih naših tendencija, a o kojima, nažalost, rasprava ima veoma malo.

Karakteristično je da se, uporedo sa smanjenjem budžeta (ah, ta ekonomska kriza), javlja i potreba da se na drugačiji način definiše i svrha univerziteta. Veoma je tu važna i promjena u naglasku. Umjesto o ljudima, više se govori se o ljudskim resursima. Krupni obrt je i u usmjerenju. Ako su ciljevi istina i poboljšanje čovjekovog položaja, onda je sam čovjek primaran, radi se za njegovo dobro. U skladu sa tim, i sve institucije, od univerziteta do države, podređene su njegovim interesima. Vjerovatno da su oni koji su nekada formulisali misiju Univerziteta u Viskonsinu imali u vidu riječi sa početka „Deklaracije o nezavisnosti“: „Mi smatramo da su ove istine samoočigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Tvorac obdario određenim neotuđivim pravima, da su među tim pravima Život, Sloboda, i potraga za Srećom“. Važan je i nastavak, koji kaže da se među ljudima vlade obrazuju kako bi osigurale ta prava.

Ako se prioritet daje državi, onda se ona pokazuje kao nešto važnije od samih ljudi. Ona nije sredstvo da se njihova prava osiguraju, nego ljudi postoje kako bi služili njenim potrebama. Država se javlja kao osnova i mjerilo svega. No, neiskazano ali očigledno, u formulacijama iz guvernerovog nacrta može se otkriti da postoji nešto još važnije od države, pa se sama država ukazuje kao nešto što služi tom vrhovnom autoritetu i vrhovnoj sili našeg vremena – to je tržište. Tendencija, mora se reći, višestruko opasna, našeg vremena jeste da univerzitet ne treba da teži stvaranju slobodnih ljudi, ljudi koji tragaju za istinom, čiji je cilj da poboljšaju čovjekov položaj, nego treba da stvori radnu snagu. Tu gotovo da nema mjesta razmišljanju o pojedincu, pa ni o ljudskoj zajednici, sve treba da bude potčinjeno tržištu i njegovom neumoljivom mehanizmu koji naše postojanje svodi samo na jednu funkciju – održanja tog istog tržišta.

U tom pogledu i sve naše ostale potrebe prijete da postanu više izraz potreba samog tržišta nego nas samih. Uprošteno rečeno, učim da bi stekao diplomu, a ona će mi (ako imam sreće) donijeti posao, a posao će mi donijeti novac kojim ću kupiti novi model telefona, automobila (dodati po želji – želji tržišta, naravno). Cinik bi rekao: čemu čitav taj trud, kad postoje razne prečice, od prepisivanja na ispitu, preko kupovine diplome, do zapošljavanja preko veze. A možda se do novih modela može doći i prostom pljačkom? Ne, to već nije dozvoljeno. Ali, ne zato što to nije moralno, ili što nije zakonito, nego zato što ugrožava tržište. Taj trijumf materijalističke civilizacije javlja se u mnogim vidovima, a pomenuću samo dva.

Nedavno je na TV jedan postdiplomac sa nekog od modernih smjerova (marketing, ljudski resursi, nešto slično), samouvjereno kritikovao naše patrijarhalno i komunističko nasljeđe, pri čemu je pokušao da utiče da razbijemo predrasude o jednom, po njemu, suštinski pozitivnom pojmu. „Egoizam je“, kaže on, „pozitivna stvar, a ne negativna, kako su nas učili; ako svi radimo za sebe, svi ćemo i prosperirati kao društvo“, veli on sa misionarskim žarom. Rekao bih da nije bio svjestan da parafrazira govor „Pohlepa je dobra“ Gordona Gekoa, junaka filma „Volstrit“ Olivera Stouna. Njegovo samopouzdanje zbog tih rupa, kako u teorijskom znanju tako i u opštoj kulturi, nije nimalo uzdrmano, naprotiv. Kada je kretala jedna od političkih kampanja u Crnoj Gori, argument nekog od tadašnjih glavnih protagonista bio je: „ako smo braća, nisu nam kese sestre“. Kada posmatramo svoje odnose kroz „kese“, onda više nismo braća, pa ni ljudska bića. Više smo radna snaga na tržištu, suočena sa konkurencijom. A konkurenciju, prirodna je stvar, treba eliminisati. Ima li tu prizvuka Kainovog odgovora, nakon što je eliminisao prvog konkurenta u istoriji čovječanstva: „zar sam ja čuvar brata svojega“? Možda put od ideje o novim ciljevima obrazovanja do bratoubistva nije sasvim prav ni jedini, ali, čini se, nije bez te mogućnosti.

Autor je docent na Filozofskom fakultetu u Nikšiću