Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Memento

Disove cipele

Jovan Krušić, Nikšić

Početak dvadesetog vijeka najavio je stasavanje ozbiljnih istorijskih ličnosti. Ne samo u sferi književnosti, već i politike, istorije, novinarstva. Više prostora daje se socijalnoj lirici. Dis svojim pjesmama nije se uklapao o očekivanja novog doba.

U Disovim stihovima svaki čitalac može pronaći dio sebe. Disov život je nešto tragično od rođenja, pa do smrti. U vrijeme ratova kada se klicalo oslobođenju i kada je patriotizam jedna od osnovnih tema skoro svih pjesnika, Dis piše jednu novu poeziju. Vrlo mlad je došao u Beograd. Sa dvadeset i četiri godine, svjedoči Matoš „kao mjesečar lutaše beogradskim ulicama, sa šeširom vječno u ruci, sa crnom kovrdžavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka“. Originalnost koju je posjedovao nisu svi vidjeli na isti način. Mnogo toga su zamijerali Disovoj ličnosti i poeziji. Pandurović ga opisuje kao nekoga ko je težio slobodnom životu a ne karijeri, slabog fizičkog izgleda, blijed, pio bi jaču crnu kafu i pušio cigare specijalitet. U očima Nikole Miloševića bio je „rasejan u poeziji kao što je bio u životu“. Do tada Dučić i Rakić u kritičarskom krugu bili su nedodirljivi, pa objavljivanjem Utopljenih duša (koje je Dis sam finansirao) 1911. godine pojavila se jedna nova poezija, jedan uzor budućim generacijama. Godina 1911. važna je za Disa, jer će te godine upoznati Hristinu Pavlović, sa kojom će se vjenčati na neobičan način. Vjenčanje je trebalo da se održi u crkvi Svetog Marka, u šest ujutro. Pošto su zaboravili prstenje kum je predložio da se uzme gumica sa kišobrana. Prota je nije prihvatio da se održi vjenčanje, pa su morali sačekati ispred. Tada je naišla jedna žena koju je mlada zamolila da joj nakratko posudi prsten i vjenčanje se održalo. Mladoženja je imao trideset i jednu godinu a mlada deventaest.

Brojne su anegdote o Disu. Jedna od anegdota koja na veoma slikovit način dočarava život i poeziju ovog pjesnika vezana je njegov susret sa Dragišom Vasićem. Vasić ga je, naime, sreo kako tumara blizu kuće namesnika Ristića, okreće se oko sebe i traži nešto. Vasić mu priđe i upita ga šta radi u to doba. Dis „kratkovid, on se zagleda u mene, poznao me i obradovao se. Onda se nasmejao i rekao mi da se baš danas preselio iz stana i uzeo drugi, ’ovde negde’, ali gde – ne može da se seti.“

U to vrijeme uticaj kritike bio je veoma snažan, a Skerlić i Popović predstavljali su dva najuticajnija kritičara. Kada je Dis bio u pitanju, nisu se dvoumili. Obojica vide tragičnog pjesnika nedostojnog i nedoraslog da bude u krugu uvaženih srpskih pjesnika. Dis je naspram sebe imao akademske profesore iz Knez Mihailove, a on je pripadao boemskom krugu iz Skadarlije u društvu Pandurovića i Matoša. Skrelić je predstavio Disa kao nekog ko bi želio samo da pije, njegovu poeziju nazvao dekadentnom. Naglašava da je dekadenstvo loše ali „Petković je uspeo da ga dotera do krajnjih granica apsurda“, kako je to zapisao Skerlić. Mnogi su tada, dosta stidljivo, stali na stranu Disa, ali bilo je onih koji su u toj podršci bili potpuno otvoreni (Vinaver, Svetislav Stefanović). Posle Skerlićevog suda, za Disa više ništa nije bilo lako.

Zašto Dis nije bio kao Rakić ili Dučić? Gdje je njegova patriotska poezija? Najbolji odogovor daće Mihiz, objašnjavajući da Dis nije kao drugi, da nije „rešavao zadatke društva i nacije.“ Naravno, vidio je šta se oko njega dešava. „Sav zagledan u sebe, kad bi za trenutak podigao pogled on bi video da mu ’pod sramotom živi njegovo pokolenje’, da se ’razvilo crno vreme opadanja’, da ’živi u zemlji sramote i luda’, ali bi brzo svraćao oči natrag u sebe, unutra.“

Godine 1913. Dis objavljuje knjigu pjesama pod naslovom „Mi čekamo cara“ i posvećuje je prestolonasledniku Aleksandru.

Vrijeme rata je bilo veoma važno u Disovom životu. O tome bi se moglo mnogo reći. Ono što je važno jeste da je Dis odbijen na mobilizaciji u vrijeme kada je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Prijavio se kao dobrovoljac, pa je dobio mjesto ratnog dopisnika. Na dunavskom sektoru, istočno od Beograda, nalazio se njegov brat Radoslav. O tom susretu pisao je Stanislav Krakov, ističući da je Radoslav dao Disu vojničku šajkaču i vojničke cipele, da ne bi sa svojim prepoznatljivim izgledom bio smiješan. U tim cipela preći će dalek put, kroz Albaniju, pa do Krfa. Zatim će otići u Francusku (boraviće najviše u Nici, a zatim u Parizu i Normandiji). U Normandiji će se osnovati izbjeglički kamp za Srbe.

Da bi pomogao svojoj porodici, kreće na svoje poslednje putovanje, za Solun preko Krfa. Svjedočanstvo sa tog putovanja ostaviće iguman Sofronije Mihajlović koji je bio njegov sagovornik. Iguman je saznao razlog pjesnika da krene na put. Dis je prije svog putovanja na sa Krf za Francusku „regulisao pitanje svojih prinadležnosti, pa je jednog od svojih prijatelja zamolio i oponomućio da svakog meseca u njegovo ime prima platu i odmah je šalje njegovoj ženi u Beograd. U Parizu, međutim posle više meseci, sazna da taj njegov nazovi prijatelj redovno prima sve njegove prinadležnosti, ali nijedne pare ne šalje u Beograd nego sve zadržava za sebe.“ To je Disa veoma pogodilo. Dopisnica koju je iz Italije poslao Hristini izražava se žaljenje što je vjerovao drugima. U Galiponju su nekoliko dana čekali parobrod. Ukrcali su se 17. maja 1917., a izjutra, u pet sati, njemački saripen je torpedovao brod. Brod je počeo da tone. Dis se ukrcao u čamac kojeg je progutao vrtlog ’postradalog parobroda’. Tijelo pjesnika je kasnije izašlo na površinu a francuski mornari su u njegovom odjelu našli njegove naočare i jednu drahmu. Život na moru nalaže da se tijelo vrati u dubine.

Da je Dis bio i ostao veliki pjesnik, svjedoče i riječi Miloša Crnjanskog. Crnjanski je u jednom audio zapisu posvjedočio da je mnoge zabolio odnos prema Disu i da se radi o velikom pjesniku, „a to što on nije imao lep kaput i što je bio ofucan, i što se udavio u onoj nesreći, to je nešto sasvim drugo.“

Potvrda njegovog kvaliteta, došla je mnogo kasnije. Dis je ostao u sjećanjima čitalaca kao jedan nezaboravan san. Obilježavajući dvadeset godina od smrti velikog pjesnika, Pandurović će reći: „U Disovo doba mnogo se polagalo na takozvanu kulturu duha i osećanja, koja se danas naglo napušta, ustupajući mesto kulturi tela, fizičkome vaspitanju, za koje već imamo čitavo Ministarstvo. Nedavno sam u jednome listu pročitao naslov ‘Novi talenti ’, i video da su se pojavili novi, mladi talenti ― ali u futbalu. Talenat je očigledno sišao iz glave u noge “.

Vladislav Petković Dis živio je u vremenu čije oči i cipele su bili drugačiji. Tragična sudbina ovog pjesnika nije vezana za njegovu poeziju, jer Disa čitaju. Njegove pjesme nisu potonule sa njim. On ih je ostavio nama.