Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Kultura

Vladimir Tabašević, Pa kao

Jesmo li u Paklu, ili još u Limbu?

Sanja Veselinović

Roman „Pa kao“ Vladimira Tabaševića priča je o neuspelom životnom „projektu“, koji pokušava da se uobliči u uspeli književni „projekat“. Koristim ovu, tako omiljenu reč savremenog čoveka, koja svojim egzotičnim prizvukom i neodređenim značenjem uspešno podupire iluziju tog čoveka o sopstvenoj grandioznosti. Malo je, međutim, takvih i sličnih iluzija koje ne bivaju razbijene u Tabaševićevom romanu.

Pukovnik u penziji želi pred smrt da ispriča priču o svom životu, ali tako da ta priča, pod perom mladog pisca Emila, postane istorija jednog života, a on sam, istorijska ličnost. Otvorenost, iskrenost, jasnost, jesu ono čime se bivši pukovnik, nazvan Frojdom, vodi, dok se priseća svoje životne priče i govori je Emilu. Čini se da su upravo to postulati današnje „pa kao“ književnosti, koju Emil, opisujući onu koju Frojd traži, naziva polovičnom. Naslov romana budi asocijacije na Danteovo delo, ali u ovoj priči ne možemo računati na vodiča, niti na (samo) devet krugova pakla. Ni narator, Emil, nije vodič kroz roman, već jedan od onih kojih sakupljaju njegove razbijene delove, što objašnjava njegov grcavi jezik i delove rečenica koji izgledaju „nalepljeni“ jedan na drugi, u užurbanom pokušaju da se pakao oko njega zabeleži. Frojd nije „onaj“ Frojd, niti je Emil – Zola. Karikaturalnost situacije pojačana je nadimkom kojeg bivši pukovnik dodeljuje Emilu. Dok Emil njega naziva Frojdom, on ga naziva Leopoldom, po Džojsovom Leopoldu Blumu. Dante, Zola, Džojs, ali i nesrećni Frojd, u ovom romanu postaju tek karikature nekadašnje moći koju su ta imena nosila, a koja se u ovom romanu izobličava u jalovost i suštinsku nemoć. Negovateljica pukovnika Frojda, Ana, ostaje bez nadimka do kraja, te njeno ime, i zanimanje koje uz njega ide, svojom jednostavnošću postaju kontrast svim pretencioznim imenima, nadimcima i činovima u romanu. U Anu se zaljubljuje Emil. Na takvom zapletu nastaje podloga za podnaslov koji je Vladimir Tabašević dodao: „roman o istoriji, ljubavi i drugim nesporazumima“.

Može li ljubav biti nešto drugo do nesporazum kada komunikacija između dva različita pakla nije moguća? Jedna rečenica u romanu objašnjava poziciju koju svi likovi, svesno ili nesvesno, biraju: „Ništa, nikad, ne govorimo drugačije osim iz najintimnijih trauma“. Može li književno delo koje nije „projekat“, i nije „istorija“, progovoriti iz jedne takve pozicije? Pakao ličnih kompleksa, pakao porodičnih trauma, pakao neproživljene ženskosti, i pogrešno iživljene muškosti, tek je predvorje pakla u Tabaševićevom romanu. Ono što postaje još strašnije jeste njihovo „pa kao“ izlečenje. Roman je posvećen „jednoj generaciji stasaloj u doba tranzicije“. Je li tranzicija završena? I jesmo li zaista stasali? Da li smo zapravo, kao i junaci romana „Pa kao“, negde između, u Limbu tek, gde traume tek što su prošle, a izlečenje još uvek nije moguće? Vladimir Tabašević se ne opredeljuje da ugodi čitalačkoj publici jednim veselim, a površnim: „Love is the answer to everything“. Gorkim humorom, odmerenom ironijom, pisac pokušava da pretumbavajući jezik svog dela pronađe način na koji ono može da komunicira, a da takva komunikacija ne bude tek „jasna, iskrena, otvorena“. Podrazumeva se, i ubrzo zaboravljena. Samo tako gorčina koju Tabašević od stranice do stranice sve više luči može postati onaj preko potrebni melem za izlečenje.

Pored priče o neuspelim životnim projektima, i ništa uspelijim ljubavima, roman Vladimira Tabaševića jeste i priča o očevima. To su oni koji su, izbauljali kroz sopstvene mračne tranzicije, odabrali da budu pukovnici, vojnici, istoričari i slikari, pre nego da budu očevi. U romanu „Pa kao“ nema dramatičnih  paklenih požara, nego tek jedna sveća, Frojdova, dovoljna da započne „svećanje“ i sećanje na doba kada su očevi bili jalovi. Pitanje je je li ta jalovost ikada zaista prevaziđena. Svi likovi u ovom romanu, sve majke, očevi, i oni koji tek treba da rađaju, pojavljuju se kao jalove jedinke, do srži ispražnjene od bilo kakvih plodnih, stvaralačkih sokova. Tako i deca, i ratovi, i istorija, postaju tek polja na kojima se pokušava na silu osmisliti sopstveni život, izlečiti od paranoja i trauma, izraziti nepostojeća individualnost. Roman biva sklopljen od razglednice, pisma, pesme, zapisa sa diktafona, priča iz različitih tački gledišta, što je postupak koji postaje sve češći kako radnja odmiče. Na taj način postaje nemoguće izbeći pitanje: jesu li celovitost i koherentnost uopšte moguće, kako književnom delu, tako i jedinci, koja sklapajući razbijene iluzije svoje prošlosti, želi konačno da se nazove individuom?

Vladimir Tabašević ne izražava svoju „individualnost“ kroz tek jedan u nizu „projekata“, naručenih i otpremljenih za novu istoriju, i generacije stasale u nekim novim tranzicijama. On stvara uznemirujuće delo koje već u svom naslovu sugeriše rascepljenost takvih generacija. Ne želeći da stvara polovičnu književnost, Tabašević je napisao roman koji nas uznemirava dovoljno da ne pristajemo na „pa kao“ čitanje i „pa kao“ tumačenje. Iz Limba površnosti, gurnuti smo u Pakao proživljanja svih trauma, kompleksa i tranzicija, ponovo, zajedno sa junacima romana. Instant-izlečenje, konačno shvatamo, ne postoji.