Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Kultura

Džeret Kobek, Ja mrzim internet

,,Loša knjiga"

Jelena Marićević

Da pročitam ovu knjigu odlučila sam se ne zbog toga što je trenutno jedna od najprodavanijih knjiga ili zbog piščevog gostovanja u Beogradu, već se radi o jednom ličnom povremenom osećanju prezira prema internetu. Jedan naš književni naučnik je, naime, čitavu svoju studiju, koja pretenduje da bude ozbiljna naučna studija, opremio gotovo u potpunosti referencama sa interneta. Nije to danas nelegitimno, međutim, sve ono što autor nije pronašao na mreži, nije se našlo ni među citiranom literaturom. Rečju, o datoj temi progovoreno je samo sa stanovišta dostupnosti izvora na netu, a autor, elegantno, nogom nije morao da zakorači u biblioteku ili da uloži napor veći od klika mišem. Na moj komentar o problemu autor je reagovao tako što mi je saopštio da ću „videti svoga Boga“ ako budem o tome pisala. Nisam sigurna odakle autoru moć da mi omogući susret sa sopstvenim Bogom, ali on, evidentno, smatra da tu moć poseduje.

            Ne pominjem, dakle, slučajno bogove i lažne bogove, internet, pretnje i ino. Kobekova knjiga ne govori najkonkretnije o ovom mom problemu, ali zadire i u njega, baš preko ovih kategorija. Nakon što staje na stranu žena i poziva ih  da „razviju sopstveni internet“ jer je ovaj „poslednje uporište patrijarhata“, autor završava roman neaurtikulisanom i nekultivisanom pretnjom jednoj ženi (u ženomrzačkom društvu): „Drp droljo... nadam dase natebe... zređa go mila elegijalnih seljenika traženih sifilem“ i „Droljo... stižem u San Francisko... date ubijem...“. Kako su pretnje počele? Tako što je Adelajn održala jedno gostujuće predavanje na univerzitetu, koje je oduševljen student zabeležio kamerom i postavio na mrežu. Adelajn je suviše hrabro govorila, odvažno i iskreno. Kod jednih je to izazivalo oduševljenje (rekla je da je „car nag“), a kod obožavaoca Bjonse i Rijane – gomile i tone mrzilačkih tvitova, postova i komentara, sve do pretnji. Tvitovanju se pridružila i ona, sa „koeficijentom drkanja 5“ posle samo nekoliko dana aktivnosti na mreži i, naravno, sa ništavnom šansom da bilo šta suštinski postigne.

           
Roman, poput Adelajninog predavanja, hrabro, konkretno, čak bez previše estetizacije progovara o vremenu u kojem živimo i promenama koje dolaze sa uzdizanjem interneta na pijedestal boga. Evo jednog od primera, koje roman potencira: Uselivši se u neke
gradove i delove grada IT sektor uslovio je raseljavanje stanovištva koje nije tu više moglo da živi, jer nije moglo sebi da priušti sve više i više rente stanova. Svet je postao „idiotska lakrdija“, uništena je „prvobitna utopijska vizija interneta, i pretvorena je u niz isprepletenih pašaluka kojima je jedina svrha plasiranje reklama ... Znam da je sve ono što pomirljivo smatramo neizbežnim na internetu delo štrebera koji se lože na sranja od knjiga“.Šta je ovim sugerisano? Ako niste spremni da budete IT rob, koji nosi Google majice sa stupidnim printovima, onda za vas neće biti mesta pod suncem, onda će vas raseliti i nećete imati dovoljno novca. Pod „sranjem od knjiga“ Kobek misli na stripove i naučnu fantastiku, tj. na ideološki podtekst njihovog nastanka i implicitnog delovanja. On se tu ne zaustavlja, već progovara i o „dobroj književnosti“, nazivajući svoj roman „lošom knjigom“: „Pisac ovog romana digao je ruke od pokušaja da napiše 'dobar roman' kada je shvatio da je 'dobar roman' kao ideju stvorila Centralna obaveštajna agencija. Ovo nije šala. Ovo je istina. Reč božja. CIA je finansirala 'Pari rivju'. CIA je finansirala Književnu radionicu u Ajovi. CIA je kumovala odluci o Nobelovoj nagradi za književnost 1958.“ „Loša knjiga“ ovde je, dakle, ona koja nije nastala pod nečijim protektoratom, već iz lične, intimne, možda i spontane pobude čoveka, a to je, neironičkim jezikom govoreći – prava književnost. Takva književnost ima moć da vas promeni, da vas prene i oplemeni, osvesti i omogući vam da ugledate svog boga, a da pritom ne umrete.

Neko bi stavio primedbu – da li to onda ovaj roman čini vrednim? Jednim delom odgovor jeste potvrdan. Na kraju krajeva, za nas je vredno ono što ostavlja trag u sećanju, što nije puki konzumerizam koji prolazi i što nas ostavlja zapitanim nad sobom, epohom i dobom i oštricom istorije. Možda je roman Ja mrzim internet za neke suviše jednostavan, popularnim teorijama slabo podložan, preeksplicitan, ali ako se zapitamo zašto se danas pisac odlučuje za baš takvo pisanje, suočićemo se sa tim da pisac želi da bude razumljiv. Zbog čega? Mislim da je hteo da pokaže kako i kada je najotvoreniji i najjasniji opet ga neće svi shvatiti, tj. shvataće ga u skladu sa ličnom ili korporativnom indoktrinacijom ledi Gagom, Bojonse ili Rijanom. Problem je sličan sa njegovom junakinjom Adelajn, koju napadaju fanovi ovih „zvezda“ sa popriličnim procentom „eumelanina u donjem sloju epiderma“ (čime Kobek odlikuje sve likove); koji u pomenu svojih idola ne vide da su Bjonse i Rijana simboli (simbol je ipak težak trop), tj. kritiku upravo njih. Oni se ponašaju kao armija koja se bije za svoje kipove, zamišljajući da su bogovi. Umesto da se zaštiti od vetra, tj. umesto da pročita jednu „lošu knjigu“ za promenu. 

Džaret Kobek, Ja mrzim internet, prev. Aleksandar Milajić, BOOKA, Beograd 2017.