Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Kultura

Umetnost Ksenije Simonove

San o drugačijem svetu

Vladimir Kolarić

Izložba ruske i ukrajinske umetnice Ksenije Simonove, koja je u organizaciji udruženja „Naša Srbija“ i „Srpski kod“, 25. februara 2017. otvorena u galeriji „Progres“, obuhvata printove koji dokumentuju njene radove nastale u tehnici slikanja peskom, kao i ekranske prezentacije njenih „peščanih animacija“, koje su joj donele ugled i popularnost širom sveta.

Radovi nastali zadivljujućom veštinom oblikovanja materijala za koji nam se čini da ne podleže oblikovanju i koji sam po sebi negira ideju „trajnosti“ umetničkog dela, predstavljeni na ovoj izložbi, nazvanoj „Peščana priča - Živi, Srbijo!“, ne reprezentuju samo segment stvaralaštva ove umetnice posvećen motivima srpskog istorijskog i kulturnog iskustva, nego i one posvećene Rusiji, Ukrajini i autorkinom rodnom Krimu, ali i drugim evroazijskim zemljama i narodima, uključujući i Kinu.

„Peščane animacije“ Ksenije Simonove predstavljaju složena dela, koja uključuju elemente slikarstva, animiranog filma i scenskog performansa: tehnika nastanka i oblikovanja prizora je slikarska, svaka animacija ima karakter samostalne narativno kontituisane celine, dok se „performativni“ karakter animacije sastoji u vizuelno-kinetičkom beleženju procesa nastanka umetničkog dela. Pri svemu tome, uloga muzike je, i u značenjskom i u ritmičkom smislu, u ovim animacijama izuzetno važna, i ona je njihov integralni deo.

Posmatrane iz perspektive filma i novih medija, ove animacije, nastale u spoju „primitivnog“ materijala i savremenih tehnologija, stvaraju vizuelno-kinestetički efekat bliži digitalnom vizuelnom medijima, nego klasičnom filmu: slike se ovde ne „smenjuju“ nego transformišu jedna u drugu, i to ne samo sledeći linearnu, narativno-temporalnu, već pre svega simultanu, multiperspektivnu, prostornu logiku.

Sama priroda peska kao materijala ovih umetničkih dela nesporno asocira na prolaznost, pre svega prolaznost materijalnog sveta i istorijsko-kulturnih formacija, ali i, kako je istakao vladika Jovan Đulibrk na otvaranju ove izložbe, na zemlju kao „pramaterijal“ stvaranja, onaj „prah“ u kom je oblikovano sve ono što postoji, pa i mi sami.

Na taj način, ova paradoksalnost između prolaznosti oblika i makar i privremene, ovo-vremenske trajnosti materijala („sirovine“) u kom su sazdana ova dela, a imajući u vidu manifestnu „tradicionalističku“, dakle na traganju za smislom i kontinuitetom zasnovanu  opredeljenost ove umetnice, upućuje da je glavna intencija stvaralaštva Simonove usmerena ka duhu, koji oblikuje, održava i preobražava privremenost materijalnog i istorijskog, darajući mu koliko ontološki toliko i egzistencijalni smisao.

Ipak, ono što u najvećoj meri objedinjuje materijal i stil ovih radova je „snolikost“, u smislu da karakter predstavljenih prizora ne upućuje toliko na predmetno-istorijsku stvarnost, nego na nešto što bismo mogli da nazovemo prostorom sna. U tom smislu, ovi radovi predstavljaju pre san o Srbiji, Rusiji i evroazijskom kuturno-civilizacijskom arealu, nego što ih predstavljaju u njihovoj vremensko-prostornoj aktuelnosti i istorijskom iskustvu.

Delo Emira Kusturice, za koji sama autorka priznaje da je presudno uticalo na njeno bavljenje umetnošću, svojim oniričkim, fantastičkim i neobaroknim slojevima, ali i statusom „ikone globalnog Istoka“, daje pouzdan ključ za tumačenje kako stilskih tako i smisaonih osnova slikarskog i animacijskog rada Ksenije Simonove.

Njen rad je stoga u prvom redu motivisan snom o jednom drugačijem svetu u kom bi odnose među ljudima i narodima određivao i usmeravao duh, a ne, biblijskim jezikom rečeno, (antihumana) logika Vavilonske kule i (markantilistički) kult Zlatnog teleta. U tom smislu, umetnost Simonove svet ne predstavlja u njegovom „zatečenom“ i u tom vidu apsolutizovanom stanju, već iz perspektive jedne moguće, i na kulturno-civilizacijskom nasleđu evroazijskih naroda zasnovane budućnosti.

Kako za san kažu da je „mala smrt“, najbolji trenuci njene umetnosti jesu povezani upravo sa trenucima u kojima dotiču ovu granicu koju će svako od nas jednom morati da pređe, i to su trenuci koji će svojim umetničkim rafinmanom i „egzistencijalnom“ snagom (kao, na primer, u radu „Iza“) razoružati makar otvorenije među onima koji bi njenu umetnost inače (o)lako odbacili kao sentimantalnost i kič.

 

Izvor: Pouke

Blog Vladimira Kolarića: Odbrana umetnosti

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari