Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Dosije

Tehnika novog feudalizma

Nemanja Rajak

Melanholija - osećanje tuge, potištenosti, bezvoljnosti, praznine i bezvrednosti, nije više samo individualno duševno stanje, već se može posmatrati i kao kolektivna činjenicasveopšteg doživljaja društva. Mehanizmi u okviru kojih delujemo snažno nas pritiskaju u svim oblastima života. Postajemo nemoćni u odnosu na tehnike, koje nas determinišu i prožimaju. Živimo fatalizam poslednjih dana epohe, nadajući se da će ona doneti kraj svih naših iluzija.Teško, s obzirom da tehnika vladanja ne prepoznaje početak i kraj, već isključivo moć, a naš otpor se melanholično troši na besmisleno popravljanje ranijih tehnika. Slepi na odumiranje demokratije, ne vidimo da se tehnička civilizacija pobrinula i za produžetak opsene nadolazeće epohe.

Žak Elil definiše tehniku kao "sveukupnost metoda racionalno razvijenih radi postizanja apsolutne efikanosti u svim oblastima ljudskog delovanja". U osnovi tehnike je dakle totalitarizam. Logično je da svako vladanje teži diktaturi kao svom ultimativnom dosegu, obezbeđujući time apsolutnu efikanost svog delovanja. Novu iluziju nove epohe donose nam korporacije svojim totalitarnim mehanizmima, prilagođavajući nas na svoju proždiruću mašineriju čiju turbulenciju jedino ublažava buka unificiranog, jednoličnog i melaholičnog savremenog sveta.

Moć tehnike svodi čoveka na stvar, na funkciju lišene ljudskosti. Ona nema poštovanje prema njemu, čak i sama pomisao da je može imati je čista kontradikcija, iskonska opozicija vrednovanju njegovih vrednosti, jer da zaista to radi, ona definitivno više ne bi bila moć.

Tehniku vladanja zanemarujemo u odnosu na tragikomične političke partije od kojih očekujemo neku promenu, iskreno misleći da partija ima neku vlast, osim one koja joj je dodeljena. Partije su jedan periferni zupčanik tehničke civilizacije. Država ne menja upotrebu tehnika, alione vrlo brzo deluju na državne strukture, proizvodeći većinu služitelja i jednu upravljačku zatvorenu elitu koja jedina razume tajne svoje tehnike. To je priča o tehnologiji vlasti i njenim korisnicima. Iako se u njoj javljaju akteri, to je najmanje priča o ličnostima, a više o mehanizmu koja važi za danas, a važiće i sutra. Tehnika vlasti oblikuje novu aristokratiju, za novo feudalno društvo. S tim da se čuvena kovanica Noblesse oblige (plemstvo obavezuje) ovaj put izostavlja.

Naime, klasična država je nadživela svoju svrhu. Ona je sada mreža organizacijaod kojih svaka ima poseban cilj. Država je poput pojedinca eliminisana od strane automatske mašine,a o načinu eliminacije možemo se obavestiti iz knjige Aleksandara Gajića, Novi feudalizam (2016).

Autor predstavlja neofeudalizam kao sintagmu koja ukazuje na negativne tokove društvenih transformacija u 21. veku u uslovima izražene sistemske krize modernih društava. Tehnika savremenog multicentričnog poretka slična je vladavini u srednjevekovnom, predmodernom svetu.Sve veću moć dobijaju segmentirani autoriteti koji se, vođeni privatnim interesima, međusobno nadmeću oko "plena suverenosti". Refeudalizacijom država gubi svoju moć, a drugačiji nedržavni subjekti kao što su korporacije, nevladine organizacije, transnacionalna udruženja, kriminalne skupine, tajkuni i paravojne grupe je zadobijaju.

Tehnika vlasti transformiše međudržavne odnose, ali i odnose koji nastaju u okviru savremene države.U prvom planu više nisu nacionalni interesi, već isključivo korporacijski. Broj nedržavnih aktera je u značajnom porastu. Oni postaju ne samo moćniji od pojedinih država, već zajedno čine deo jedinstvene, umrežene hijerarhije moći. Kreira se jedan novi, post-državni međunarodni poredak u kojem se državni suverenititet krnji u dva pravca. Sa jedne strane, regionalizacijom i uzdizanjem megalopolisa čija moć prevazilazi mnoge države, a s druge strane stvaranjem supernacionalnih, globalističkih produkata.

Finansijska moć alternativnih subjekata direktno utiče na državne strukture, jasno dajući do znanja činovnicima državnog aparata ko u stvari vlada, i kome trebaju da se pokore, ako žele da zadrže svoju poziciju u hijerarhiji. Strukturama vladaju korporativno-oligarhijski i vojno-industrijski kompleksi koji čine, sada već poznatu duboku državu (deep state). Reprodukcija tehnologa vlasti u javnom političkom životu više ni maska liberalne-demokratije ne može da sakrije. Formiraju se obaveštajne i paravojne strukture koje su pod kontrolom korporacija. One osim što poseduju medijsku, ekonomsku i društvenu dominaciju, polako "pomažu" u vođenju spoljne politike i direktno učestvuju u vojnim pohodima (primer Blackwater kompanija, sa svojom ulogom u Iraku).

Otuđena oligarhijsko-korporativna elita, uživa u plodovima svoje tehnike, dičeći se humanizmom, kosmopolitizmom; i multikulturalizmom koji tumači kao jednu globalnu pijacu na kome su ne-globalne, nacionalne kulture svedene na egzotične kuhinje, egzotično oblačenje, egzotičnu muziku i egzotične plemenske običaje. Takva elita nema tlo, ona je uvek u tranzitu, na putu za neku konferenciju na visokom nivou, na grandiozno otvaranje novog predstavništva, na internacionalni filmski festival ili u neotkriveno letovalište. Njihov pogled na svet je u suštini turistički.

Za razliku od pripadnika elite, realne (negativne) posledice neofeudalizma trpinepregledna masa globalnih kmetova. Oni su vremenom zaradili i svoje teorijsko određenje–imenovani su kao prekarni radnici ili prekarijat. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost:povremeni rad,poslovi na određeno vreme, ograničena ili nikakva radna prava, slabasocijalna i pravna sigurnost. To su sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, najamni radnici, oni koji dobijaju privremena zaposlenja preko raznih agencija.Radnička prava i socijalna sigurnost su za njih čista metafizika. Ovi ljudi su skrajnuti na marginu. Novi feudalci ih ne primećuju. Ne vide patnju svojih sunarodnika. Uostalom, tu se više i ne radi o delovima jedne te iste nacije.

Srednjevekovni feudalni gospodari pružali su zaštitu svojim podložnicima od razbojnika, drugih gospodara i najezdi tuđina. Ovi moderni, udomljeni u svojim tvrđavama, mudro ćute i smeškaju se. Puštaju globalne kmetove da se igraju praznika demokratije,da glasaju za neki od točkića svevladajuće tehnike. Na taj način politička iluzija se nastavlja. A kraja ni na vidiku.

 

Literatura:

Vojinović, O. (2017). O „prekarijatu“ kao novom talasu radne snage ili – o bauku nove klase- http://vidovdan.org/2017/05/02/ostoja-vojinovic-o-prekarijatu-kao-novom-talasu-radne-snage-ili-o-bauku-nove-klase/

Gajić, A. (2016). Novi feudalizam. Beograd: Konras.

Elil, Ž. (2010). Tehnika ili Ulog veka. Novi Beograd: Anarhija/Blok 45.

Laš, K. (1994). Pobuna elita. Novi Sad: Svetovi.