Dosije

Kako je međunarodno pravo (p)ostalo politika

Matej Savić, Banja Luka

Odavno je izlizana floskula da je sve što ima veze sa politikom prljavo. Danas je situacija izuzetno složena, jer i pravo, možda najprije međunarodno pravo, ima sve manje veze sa pravdom, istinom i pravičnošću. Pravna praksa u sprezi sa politikom zaista postaje nečista. Pošto je pozitivno pravo – pravo stvoreno čovjekovom rukom, u doktrini se smatra da kao takvo samo može težiti pravdi. Nažalost, primjetno je da već duži vremenski period (pozitivnopravna) praksa međunarodnog prava u pojedinim granama skreće s kursa pravičnosti i istinitosti. Sve je očiglednije da, na prvom mjestu, neke međunarodne sudske institucije krivičnopravnog karaktera drže korak sa prljavštinom savremene politike i da neodgovorno i protupravno ponašanje pojedinaca i raznih udruženja amnestiraju i legalizuju, a s druge strane nepodobne gotovo pa kolektivno osuđuju. Ovo nije ništa drugo do prosti scenario u kojem su dobri momci uvijek u pravu.

Postoje velike poteškoće i u međunarodnom javnom pravu u pogledu ponašanja pojedinih država, koje se dodatno amnestiraju za svoje postupke u međunarodnom životu. Neke države svojom voljom odbijaju da prihvate pravila međunarodnog prava, a s druge strane, kada im je to u interesu, bez pardona se pozivaju na međunarodnopravni sistem. Dobro, politika dvojakih aršina nije nova stvar, ali stavljanje međunarodnih normi u službu te politike, posebno u krivičnopravnoj praksi je skandal novijeg datuma. Za to su svakako najviše krivi pojedinci iz reda istaknutih pravnika koji čine sve te institucije, a koji se bave tzv. međunarodnim krivičnim pravom.

Kako se međunarodno pravo udaljilo od pravde? Zapravo, ovdje nije riječ o međunarodnom pravu uopšte, ili pak međunarodnom javnom pravu koje se nalazi u dubokoj krizi, o čemu sam imao priliku ranije pisati. Radi se (što je za ovaj tekst vrlo bitno) o pokušaju institucionalnog supranacionalizovanja krivičnog prava u formi tzv. međunarodnog krivičnog prava i to pod okriljem sistema OUN, a prema volji političkog zapada.[i] Mnogo godina prije formiranja (stalnog) Međunarodnog krivičnog suda, osnovna načela međunarodnog krivičnog prava usvojena su Statutom i presudama ad hocsuda u Nirnbergu. Generalna skupština OUN ih je potvrdila i usvojila 1946. godine. Navedenim Nirnberškim načelima je po prvi put definisana suprematija međunarodnog prava nad nacionalnim (državnim) pravom i utvrđena je individualna odgovornost pojedinca prema međunarodnom pravu.[ii] Iako je koncept supranacionalnog krivičnog prava možda i opravdan, od samog začeća je bremenit nizom nedostataka koje su vodeće države iskoristile u političke svrhe, što se explicite danas može primijetiti. Pokazalo se da je od početka jabuka bila trula.

Pojedincima koji su upoznati sa osnovama međunarodnog prava, poznato je da, pored mnogih sistemskih problema, jedan od najvećih nedostataka međunarodnog prava jeste izostanak institucionalizovane sankcije. Pa krivičari prvo uče da krivične osude nema bez mogućnosti sprovođenja sankcije. Samo se postavlja pitanje kako je moguće valjano uspostaviti međunarodno krivično pravosuđe, kad neke od država članica OUN ne priznaju presude Međunarodnog suda pravde i ne prihvataju (međunarodno) presuđene obaveze za građanskopravnu odgovornost? Ta dimenzija odgovornosti se prepušta volji država, a krivična odgovornost pojedinca stavlja se u nadležnost međunarodnih organizacija.

Veliki je broj akata, prije svega političkog karaktera, koji su poslije formiranja Organizacije Ujedinjenih nacija derogirali međunarodno pravo. Tim aktima kršene su pravne norme, a pravna posljedica za takve protupravne akte je po običaju izostajala. Niko nije odgovarao za zločine u Korejskom ratu i ratu u Vijetnamu, niko nije osuđen za ubistva u Latinskoj Americi, Afganistanu, Srbiji, Iraku, Libiji itd. Takođe, nije bilo fomalno ni nadoknade štete u vidu reparacija. Sjedinjene države su čak odbile da prihvate presudu Međunarodnog suda pravde u sporu između država, u slučaju Nikaragva protiv SAD.[iii] Ovakvi nedostaci mehanizama za primjenu i izvršenje odluka suda onemogućavaju ostvarenje pravde i stavljaju voluntaristički pristup (velikih) država u prvi plan. Međunarodni sud pravde zapravo je jedina svijetla tačka u međunarodnom pravosuđu. S druge strane, situacija sa stalnim, ali i ad hocsudovima (tribunalima) u domenu tzv. međunarodnog krivičnog prava je sasvim drugačija. Upravo najveći koraci koji su udaljili međunarodno pravo od pravde su napravljeni kroz praksu ovih institucija.

Prvi loši potezi učinjeni su prije i netom poslije usvajanja Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida i formiranja ad hoc krivičnih sudova u Nirnbergu i Tokiju. Ta konvencija, zaključena 1948. godine, zbog zlodjela iz Drugog svjetskog rata mogla je biti dobra platforma za pozitivni razvoj međunarodnog prava u domenu krivične odgovornosti. Međutim, kako se pokazalo, postala je sasvim nešto drugo. Još tada i prije stupanja na snagu konvencije, poraženima je suđeno, a pobjednici su pred međunarodnom pravdom bili čisti kao Justicijina ruka. Iako je ad hoc sud u Nirnbergu  u drugom dijelu procesa[iv] protiv nacističkih struktura vlasti primijenio poznatu De Mortensovu klauzulu o retroaktivnoj primjeni konvencije, pozvao se i na Rezoluciju o zločinu genocida Generalne skupšštine OUN 96(I) iz 1946. godine, nijedna međunarodna sudska institucija tu klauzulu nije primijenila na zločine koji su počinjeni nad jermenskim narodom u Turskoj ili srpskim narodom u ND Hrvatskoj. Za međunarodno pravo je bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki legitiman čin u ratnom postupanju, iako su dva kompletna grada zbrisana sa lica zemlje, gdje su najviše stradali civili (desetine hiljada u jednom času). Takođe, u stradanju Indijanaca na Američkom kontinentu, za moderno međunarodno pravo nema ništa protupravno. Štaviše, Amerikanci su, kako kaže politika i holivudski filmovi, imali pravo da istrijebe domorodačka plemena. Sve su ovo strašni zločini koji, baš kao i zlodjela protiv jevrejskog naroda, zaslužuju svaku osudu, ali i pravnu odgovornost, koja je, međutim, izostala. Voljom politike, pravda za žrtve je ostala čista metafizička kategorija.

Nadalje, suštinski problem u vezi sa odredbama Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida ogleda se u tome što je prema normama genocid krivično djelo koje je nemoguće dokazati i nekome pripisati. Takođe, za izvršenje ovog krivičnog djela, prema članovima 4. do 7. Konvencije, odgovornost mogu snositi samo pojedinci, fizička lica, pri čemu mora postojati organizovana namjera, dolus specialisonih koji raspolažu komandnom odgovornošću. Kao što se može primjetiti pojedinci, da bi bili u mogućnosti da izvrše zločin genocida, moraju posjedovati kapacitet naredbodavnog odlučivanja, što je posebno problematično, jer je ovaj kapacitet prisutan jedino u okviru državne vlasti, a državna vlast, tj. država ne može snositi krivičnu odgovornost.

Pored navedenog, krivično djelo genocida je izuzetno kompleksno, što i jeste stricto facto jer na osnovu člana 2. podrazumijeva: 1. ubistva članova skupine, 2. nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima skupine, 3. namjerno podvrgavanje skupine takvim uslovima života koji bi trebalo da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja, 4. nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje u okviru skupine i 5. prisilna premještanja djece iz jedne skupine u drugu, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina.[v] Ova krivična djela nisu počinili ni njemački funkcioneri u Drugom svjetskom ratu, niti su to uradili britanski ili francuski predstavnici u Africi za vrijeme kolonijalne vladavine.[vi] Sva djela koja su bila izvršena bila su krivična djela koja bi se mogla klasifikovati po Ženevskim konvencijama[vii], a kojima su utvrđena pravila međunarodnog ratnog prava. Ista je situacija i sa zlodjelima u Ruandi zbog kojih je i formiran ad hoc tribunal u Hagu po istom modelu tribunala za bivšu SFR Jugoslaviju.

Sljedeći korak u pravcu udaljavanja međunarodnog prava od pravde je izvršen upravo u postupcima pred ova dva tribunala. Naime, u slučaju Srebrenice pred Tribunalom za bivšu SFR Jugoslaviju, prema odredbama Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida ništa nije dokazano. Na osnovu člana 2. nije ni moglo biti ništa dokazano, jer takvo krivično djelo genocida nije ni izvršeno. Međutim, general R. Krstić i pukovnik V. Blagojević su osuđeni za krivično djelo zločina genocida na osnovu priznanja ovog prvog. Tribunal u Hagu je klasifikovao ta djela (član 2. tačka 2.) kao nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima skupine. Za sve ostalo se pobrinuo sudija Teodor Meron, a mediji su temeljno preradili informacije.

Na ovom mjestu se moramo podsjetiti semantike same riječi genocid, koja podrazumijeva ubistvo naroda – roda (gens) u cijelosti. U značenjskom smislu riječ genocid je nešto najsvirepije i najnehumanije što čovječanstvo poznaje. Genocid predstavlja sistemsko istrebljenje naroda (roda) u cjelosti. U slučaju Srebenice, međutim, po prvi put je ovo krivično djelo dobilo lokalni karakter, što je protivno pravnoj logici i zdravom razumu. Kao što se može primijetiti to ni semantički nije ispravno. Lokalizovanje zločina genocida koji podrazumijeva potpuno uništenje cijelog naroda i ograničavanje po teritorijalnom principu je contraditio in adiecto. Nije sporno da su nažalost velika zlodjela počinjena i da je u Srebrenici izvršen zločin. To i obični posmatrač video snimaka može zaključiti (što je posebna dimenzija ovog slučaja). Međutim, krivično djelo genocida prema konvenciji je nešto sasvim drugo od onoga što se desilo i što je Haški tribunal napisao. Na sličnim video snimcima se može primjetiti da je 250 000 Srba sistematski protjerano iz Hrvatske, ali je isti Tribunal, isti sudija, isti predsjednik, isti Teodor Meron napisao potpuno drugačije presude za hrvatske generale. Zar to nije politika!? Pravo sigurno nije!

Sad će svi reći da se u odluci Međunarodnog suda pravde u slučaju obostranih tužbi Hrvatske i Srbije konstatuje da nije bilo genocida u Hrvatskoj.[viii] Prije svega treba praviti razliku između Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda i Tribunala za bivšu SFR Jugoslaviju. Iz iskustva znam da veliki broj ljudi ima problem u razlikovanju ovih institucija. Ovi sudovi, iako se svi nalaze u Hagu imaju potpuno drugačiju pravnu prirodu, ciljeve, nadležnost, način funkcionisanja itd. Zašto je Međunarodni sud pravde zauzeo stanovište da u Hrvatskoj nije bilo genocida? Kao što smo već rekli, za genocid ne može biti odgovorna država, već samo pojedinci. Suštinski, genocida u Hrvatskoj 1995. godine nije ni bilo. Bilo je krivičnih djela, ubistava, protjerivanja itd., ali genocida ne, isto kao što nije bilo ni agresije od strane Srbije. To je u odluci Međunarodnog suda pravde eksplicitno navedeno.

Nesretni mediji prenijeli su vijest o odbacivanju hrvatske tužbe kao veliku pobjedu Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Gorak ukus u ustima je, s druge strane ostao u vezi sa srpskom kontratužbom, koja je isto tako odbačena. Međutim, siguran sam da niko od novinara nije pročitao tužbe, a kamoli odluku suda. Informacije su plasirane na osnovu direktnog prenosa, saopštavanja odluke suda i izjava predstavnika Srbije i Hrvatske. Upravo mediji – prvo oni državni, ali i svjetski iz devedesetih, a danas ovi domaći (a strani) – snose najveću odgovornost za plasiranje neistine. Niko nije spomenuo da je srpska kontratužba, za razliku od Hrvatske tužbe, izuzetno loše formulisana i još siromašnije obrazložena. Takvim je pravnim jezikom pisana da je ne bi prihvatio ni partijski instruisan sudija u nekoj provinciji. Srbija je doslovno podnijela tužbu „eto zato što su oni nas tužili“. Sud pravde nije ni mogao drugačije odlučiti. Ovo je još jedna, u nizu uzalud propuštenih situacija, a moglo je i moralo mnogo bolje, jer nas je ovaj postupak mogao približiti pravdi.

Međunarodno pravo se udaljilo od pravde i tako što su određeni pojedinci počeli izmišljati krivična djela. Doslovno izmišljati, što je izuzetno opasna rabota! Pored toga što kroji nova krivična djela Haški tribunal je i jedina sudska institucija u svijetu, pored Suda BiH, koja pod istim krovom ima i sudska vijeća i nadležno tužilaštvo. Jedinstvena je i po tome što sama donosi najviše propise koji je obavezuju, što je u koliziji sa opšteprihvaćenom pravnom praksom, ali i doktrinom. Naime, za Haški tribunal, u slučaju bivše SFR Jugoslavije posebno je interesantno jedno novo krivično djelo ratnog zločina, predodređeno samo za „protupravna djela“ na ovim prostorima, to je tzv. djelo udruženog zločinačkog poduhvata. Tako apstraktno i tendenciozno postavljeno, ovo krivično djelo je per se podložno raznim tumačenjima. Prema odlukama tribunala, za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, dovoljno je da je neko popio kafu sa pojedincem koji je izvršio krivično djelo ubistva, pa da se to ubistvo više ne smatra ubistvom, već udruženim zločinačkim poduhvatom, a kafa koju je ovaj prvi pojedinac popio saučesništvo u istom. Strašno! Tako široko postavljeno, ovo krivično djelo je protivno zdravom razumu i pravnoj logici, što svakako potvrđuje i činjenica da, kao takvo, ne postoji ni u Ženevskim konvencijama, ni u jednom krivičnom zakonu država u svijetu. To znači da krivično djelo udruženog zločinačkog poduhvata nije moglo biti izvršeno i klasifikovano ni po jednom od važećih i međunarodno priznatih dokumenata. Međutim, to nije spriječilo međunarodne tribune da za ovo krivično djelo osude desetine ljudi u Hagu.

Još jedan problem koji je miljama udaljio međunarodno pravo od pravde može se primijetiti u praksi Haškog tribunala, a u vezi je sa određenjem detencije optuženih pojedinaca. Način na koji se određuje i kako se koristi institut pritvora je veliko etičko pitanje. To je pitanje ljudskosti, a praksa tužilaštva i suda je protivna jednom od najviših pravnih načela prihvaćenih od strane civilizovanih naroda, načelom čovječnosti. Naime, gotovo svi osumnjičeni bili su, a neki još uvijek jesu, u višegodišnjem pritvoru, što je nečuveno. Slučaj V. Šešelja je, zapravo paradigma za ovu situaciju. Da li je potrebno naglašavati da je držanje još uvijek nevinih ljudi (dok se drugačije ne dokaže) u takvom pritvoru – anticivilizacijski čin. To nije ništa drugo do zatvaranje pojedinaca bez pravosnažne presude, što je skandalozno. I sve ove godine niko ovo pitanje konkretno nije stavio na dnevni red, a opet mediji, umjesto da se nepristrasno bore za slobodu i istinu, većinu optuženika su unaprijed osudili kao ratne zločince. To je još jedna bitna pojedinost za koju na odgovornost moramo pozvati novinare, analitičare i naravno političare i to zbog javnog pritiska na rad tribunala i hajke i povrede integriteta ličnosti pojedinaca. Postaviću nekoliko pitanja: ako je neko osumnjičen za krivično djelo ratnog zločina, da li on više nije čovjek? Da li taj pojedinac nema više zagarantovana ljudska prava? Da li više nema pravo na pravično suđenje?

Očigledno je da optuženici pred Haškim tribunalom nemaju taj luksuz koji je zagarantovan svim ljudima u XXI vijeku. Na njih se čak ne odnosi ni princip presumpcije nevinosti, jer je i više nego očigledno da je javni diskurs unaprijed donio presudu, a višegodišnji pritvor samo potvrđuje takvu političku presudu, koju potpisuje opet onaj Teodor Meron.

Koliko vidim,vrijeme u kojem živimo biće zabilježeno crno-bijelim slovima. Bijelim slovima jednih i crnim svih onih drugih. U istorijskim knjigama trenuci čiji smo savremenici bi mogli ostati upisani pod rubrikom vrijeme zamjene teza i izokretanja informacija. Ne istine, već baš informacija. Istina je sad već postala repromaterijal (svjetske) medijske industrije, a zahvaljujući tzv. spin i drugim društvenim doktorima bez odgovornosti, istina je relativna i subjektivna kategorija. Kao vrlo jeftina sirovina, istina se danas nažalost naručuje, kupuje, deplasira, preprodaje, jer uvijek se nađu kojekakvi samozvani tumači i medijske mesije koji će za ličnu naknadu servirati javnosti ono što neko drugi želi da se čuje. Sve se to dešava u svrhu ostvarenja velikih političkih, ali i nečijih malih interesa. Za mene to nije ništa drugo do čista hipokrizija i to sistemski uobličena.

Sve gorenavedeno potvrđuje samo do koje su mjere savremeni politički odnosi iskvareni i nehumani – čisto realistički i materijalistički krojeni. Nažalost, potvrđuje se i to da pravo sve više ulazi u službu politike koja svakim danom emituje poruku crno-bijelog svijeta, dobrih i loših momaka. Loši su krivi za to što su živi, a dobri uvijek imaju milosrdne namjere ma šta da urade. Korekcija takvog stanja je prijeko potrebna, jer nas ovaj put, put selektivne pravde i proizvoljne pravičnosti, vodi samo ka još većem animozitetu i izrazitoj netrpeljivosti. U tom smislu je neophodno pravo distancirati od politike, a politiku ukrotiti pravom. Naravno koliko je to u savremenim okolnostima moguće. Pa valjda su ljudi, ma kom narodu pripadali, ma gdje se nalazili, ma kako mislili, ipak na prvom mjestu ljudi koji zaslužuju i polažu pravo na univerzalnu pravdu, ili je takva pravda danas moguća samo pred Bogom? Ako je tako onda se bojim da mira nikad neće biti na ovom svijetu.

Autor je docent iz oblasti Međunarodnog prava, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banjaluci

[i] I Međunarodni krivični sud formiran je 1998. godine, statutarno uspostavljanje je doživio 2002. godine i nadležan je za postupke protiv pojedinaca za međunarodne zločine, kako je navedeno, genocida, zločina protiv čovječnosti, terorizma i drugih ratnih zločina. Sud trenuno istražuje zločine u DR Kongo, Ugandi, Centralnoafričkoj Republici, Sudanu, Keniji, Libiji, Obali Slonovače, Maliju, Nigeriji, Gruziji i Ukrajini. Formiranje suda je, posebno u teoriji međunarodnog prava propraćeno nizom dubokih rasprava i naučnih konfrontacija. Osnovno pitanje je da li se krivični postupci uopšte mogu internacionalizovati, uprkos Nirnberškim principima, i izuzeti iz nadležnosti država i njihove saradnje. Opšti je stav da se takva zlodjela moraju kažnjavati, posebno ako je riječ o međunarodnom sukobu. Tom stavu se bez dileme pridružujem. Međutim, većina prethodno navedenih oružanih sukoba je unutardržavnog (građanskog) karaktera što predstavlja izuzetan problem. To je problem koji postoji još od formiranja ad hocTribunala za bivšu SFR Jugoslaviju. Konkretno poteškoće postoje u vezi sa procesuiranjem pojedinaca za krivična djela na prostoru BiH, jer je i ovdje bio građanski rat, nije bio sukob međunarodnog karaktera. Dobro, glavni argument protiv ovakvog mišljenja jeste to da su se novoformirane države na prostoru bivše SFR Jugoslavije obavezale na priznanje tribunala u Hagu. Međutim, to je od samog početka bila greška koja je, isto kao što je bio pristup političkog zapada u riješavanju krize iz devedesetih godina, dovela do kolosalnih pomjeranja u shvatanju pravila međunarodnog prava.

[ii] IIŠire v. tekst Rezolucije Generalne skupštine OUN, 95(I) od 11.12.1946. http://daccess-dds-ny.un.org/doc/RESOLUTION/GEN/NR0/033/46/IMG/NR003346.pdf?OpenElement

[iii] III Međunarodni sud pravde je u sporu između Nikaragve i Sjedinjenih američkih država, 1986. godine donio presudu u korist Nikaragve i proglasio SAD odgovornim za kršenje međunarodnog prava, tako što su potpomagali pobunjenike u revoluciji protiv državne vlasti. Sud je zauzeo stanovište da je time bio povrijeđen teritorijalni integritet i suverenitet Nikaragve kao međunarodno priznate države. Sud je u presudi naglasio da su Sjedinjene države prekršile pravilo zabrane miješanja u unutrašnje poslove druge drževe i naložio je isplatu reparacija. Međutim SAD su odbile da učestvuju u postupku pred sudom, a time jednostrano, nisu ni priznale presudu Međunarodnog suda pravde. Šire v. internet, dostupno na: http://www.icj-cij.org/docket/?sum=367&p1=3&p2=3&case=70&p3=5

[iv] IV U postupcima poslije 1948. godine je suđeno nižim zvaničnicima za krivična djela proizašla iz pojedinačnih i kolektivnih zločina, ali i zbog sistematskog zločina Holokausta.

[v] V Šire v. tekst konvencije, dostupno na: https://treaties.un.org/doc/Publication/UNTS/Volume%2078/volume-78-I-1021-English.pdf

[vi] VI Važno je naglasiti da se u Nirnberškom procesu, koji se vodio protiv nacističkih stuktura vlasti Njemačke, optužena strana branila prvenstveno kroz načelo Nulla crimen sine lege, Nulla poena sine lege pri čemu je sud u drugom dijelu procesa primijenio De Mortensovu klauzulu koja jeranije prihvaćena u okviru Ujedinjenih nacija i koja definiše mogućnost retroaktivne primjene Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Međutim, nacistički funkcioneri su pojedinačno osuđeni za1. učestvovanje u zajedničkom planu ili zavjeri za sprovođenje zločina protiv mira, 2. planiranje, započinjanje i vođenje agresorskih ratova i drugih zločina protiv mira, 3.ratne zločine i 4. zločine protiv čovječnosti.

[vii] VII Prisjećanja radi, Ženevske konvencije obuhvataju četiri međunarodna sporazuma (konvencije) koji predstavljaju pravne izvore međunarodnog ratnog (humanitarnog) prava. Prva ženevska konvencija reguliše položaj ranjenika i bolesnika u oružanom sukobu na kopnu. Druga ženevska konvencija određuje zaštitu ranjenika, bolesnika i brodolomnika u oružanom sukobu na moru. Treća ženevska konvencija tretira položaj i prava ratnih zarobljenika. Četvrta ženevska konvencija reguliše zaštitu i položaj civila u oružanom sukobu.

[viii] VIII Postupak kolokvijalno poznat  kao Genocide case pred Međunarodnim sudom pravde pokrenut je od strane Republike Hrvatske 1999. godine podnošenjem tužbe protiv tadašnje SR Jugoslavije. Hrvatska strana se u tužbi pozivala na odredbe Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida, tereteći Srbiju za agresiju i izvršenje genocida ne teritoriji Hrvatske. Republika Srbija kao sukcesor SRJ je podnijela kontratužbu 2010. godine, u kojoj je optužila Hrvatsku za genocid nad srpskim narodom. Međunarodni sud pravde je odbacio kako hrvatsku tužbu, tako i srpsku kontratužbu u odluci saopštenoj 03. februara 2015. godine.