Dosije

Mišljenje

Razotkrivanje manipulacije u medijima

Borislav Vukojević, Banjaluka

Manipulacija je oblik uticaja na mišljenje i ponašanje ljudi, u formi u kojoj onaj koji je izmanipulisan vjeruje da je samostalno donio određenu odluku ili da je potpuno slobodno formirao mišljenje o nekoj temi. Postoji bezbroj definicija manipulacije, ali u ovom tekstu fokus je na manipulaciji koja se najčešće provodi kroz medije: bilo da ona dolazi svjesno od strane medija ili se medij iskoristi kao sredstvo za plasiranje manipulacije. Odgovoran medij, odgovorno novinarstvo se uvijek bori protiv manipulacije, jer postoje sredstva koja mogu poslužiti za razotkrivanje većine tehnika obmanjivanja publike. Naravno, potrebno je razgraničiti subjekte manipulacije, jer najčešće medij nije onaj koji ima namjeru da manipuliše. Međutim, to ne može biti izgovor za odgovoran medij, jer novinarstvo koje je u službi građana ima metode kojima može zaštiti svoju publiku od (ne)svjesne manipulacije kroz njihove medijske proizvode.

Odgovoran novinar nastupa iz pozicije koja ne treba biti bezuslovno na strani građana, već se očekuje da bude na strani opšteg društvenog interesa. To znači da, ukoliko izvor informacije novinaru ponudi izjavu koja u sebi sadrži neki oblik manipulacije, novinar je obavezan to spriječiti. Kako? Neke od metoda koje novinaru stoje na raspolaganju su: postaviti dodatna pitanja, ponuditi dokaze koji tvrde suprotno, dodatno istražiti temu ukoliko postoji sumnja, opomenuti sagovornika ukoliko izbjegava odgovor i slično. U suprotnom, novinar se pretvara u "držača mikrofona" koji ne brine o javnom interesu. Na primjer, da li je odgovorno od strane novinara pustiti sagovornika u emisiji da promoviše stranački program, ukoliko mu je postavljeno sasvim drugo pitanje?

U nastavku teksta ćemo predstaviti jedan od modela za otkrivanje manipulacije u medijima. Poslužićemo se knjigom Izmanipulisana reč autora Filipa Bretona, koji je predstavio čitav niz tehnika manipulacije koje se koriste u Francuskoj. Njegova tumačenja ne važe samo za medije, ali je u knjizi pokazao da se većina tehnika najčešće koristi od strane političara (pogotovo onda kada dobiju publicitet). Uz određene modifikacije i prilagođavanja, smatramo da se njegov model može koristiti u sljedećim elementima: analiza debatnih i talk show emisija na televiziji, analiza političkog intervjua u svim medijima, analiza izvora u medijskim tekstovima, analiza uloge novinara i drugo.

AFEKTIVNA MANIPULACIJA

Afektivna manipulacija se zasniva na činjenici da ljudi ne funkcionišu samo na racionalnoj osnovi, već i na emotivnoj i konativnoj (voljnoj). Tehnike manipulacije smo grupisali kao one koje se zasnivaju na formi i one koje se zasnivaju na sadržaju poruke. Ovi oblici manipulacije se najčešće mogu uočiti u televizijskim emisijama, jer se preko vizuelnih medija mnogo lakše utiče na emocije publike. Kada je u pitanju formalni aspekt, metode su: demagogija, zavođenje stilom, manipulacija jasnoćom i estetizacija.

Demagogija - predstavlja oblik govora čije su karakteristike neodređenost, nedostatak argumentacije i laskanje tuđem mišljenju. Ova tehnika se rijetko koristi od strane novinara, ali je često zastupljena u debatnim političkim emisijima.

Neodređenost se ogleda u zamagljivanju smisla poruke, tako što publika ne može znati sa sigurnošću o čemu izvor govori. Na primjer, na pitanje o načinima rješavanja siromaštva u Republici Srpskoj, političar odgovara sa „Ja volim sve naše građane, a oni to znaju".

Nedostatak argumentacije najčešće prati samu neodređenost, jer se rijetko kada dokazuju tvrdnje u izjavi. Odgovoran novinar će izvoru postaviti dodatno pitanje, a ukoliko ne dobije zadovoljavajući odgovor, publici će skrenuti pažnju o manjkavostima navodnih tvrdnji. Laskanje podrazumijeva zastupanje tuđeg mišljenja, kako bi se zadobila naklonost: „Ljudi dobro znaju da sam ja isti kao i oni - čovjek iz naroda i samim tim čovjek od povjerenja".

Zavođenje stilom - je oblik manipulacije u kojem se manjak argumentacije nadoknađuje formalnim ukrašavanjem poruke. Na primjer, neodgovoran novinar će nedostatak činjenica "nadoknaditi" pretjeranom dramatizacijom u tekstu/prilogu: „Automobili su ukradeni u maniru Boni i Klajd, vještim polugama su obijane brave koje su ostavile tragove zločina".

S druge strane, izvori koji svjesno žele obmanjivati publiku će koristiti stilske figure izvan konteksta, kako bi na emotivnoj osnovi dokazali navodnu istinu. „Naš napredak je veliki kao vrh Mont Everesta", može biti tvrdnja koja je ustvari zavođenje stilom (ali samo ako ne slijede konkretni argumenti).

Manipulacija jasnoćom - je tehnika manipulacije koja ima poseban značaj od onog trenutka kada je televizija preuzela primat nad slobodnim vremenom publike. Prilozi u centralnim informativnim emisijama traju jako kratko, što omogućava izvoru da poruku pojednostavi do te mjere koja će zbuniti publiku. Dakle, ovaj metod se zasniva na redukcionizmu i „kratkoći" poruke, jer su društveni procesi često složeni i nemoguće ih je objasniti u nekoliko rečenica.

Na primjer, neodgovoran novinar ili izvor mogu tumačiti neki izvještaj istraživanja i reći: „Najvažnija informacija za naše društvo je to što se bruto domaći proizvod povećao za izvanrednih 20 procenata. Zemlje u regionu bilježe znatno manje koeficijente". Ovaj podatak može biti istinit, ali samo u određenom kontekstu i dodatnom objašnjenju: relativno siromašne ekonomije na početku bilježe velike stope rasta jer je osnovica mala, dok prosperitetne zemlje (prema teoriji velikih brojeva) imaju veliku osnovicu i logično je da su stope rasta procentualno manje.

Estetizacija - je slična prethodnoj, samo što se manipulacija ne ostvaruje jasnoćom i redukcionizmom, već specifičnim rasporedom činjenica i njihovim određivanjem. U prvom slučaju je riječ o situaciji u kojoj se koriste tačne činjenice, ali se koriste takvim redoslijedom da čine netačnu tvrdnju. Primjer je kada izvor ili novinar padnu u zamku tzv. „prazne priče", odnosno koriste iskustveno provjerene činjenice - ali ne kažu ništa novo.

U knjizi Nikole Polašena „Projektovani čovek - političko oblikovanje čoveka" u dijelu u kojem se govori o jezičkoj alokaciji svijesti se nalazi tabela koja odlično opisuje estetizaciju, odnosno „praznu priču". Skup riječi iz svake kolone se može kombinovati sa drugom, a da rečenica izgleda kao smislena.

 

Drugi slučaj estetizacije je mnogo teže uočiti, jer onaj koji manipuliše pokušava sam odrediti šta spada u činjenice, a šta ne. Na primjer, izvor informacije kaže: „Činjenica je da smo smanjili dugovanja" ili „Činjenica je da se radi o pitanju od velikog društvenog interesa". Na prvi pogled djeluje da izvor koristi logički zasnovane argumente, ali manje vidljivo je to da primalac informacije ili novinar najčešće ne dovode u pitanje početne „činjenice".

Sadržajni aspekt afektivne manipulacije se ne odnosi na stilizaciju poruke, već na ono što je u poruci rečeno (a djeluje prvenstveno na emotivnom nivou). To su: argument straha, afektivniji spoj, utisak stapanja i ponavljanje.

Argument straha - je oblik manipulacije koji se zasniva na upotrebi emotivno obojenih riječi, za koje se očekuje da budu prihvaćene samo zato što dolaze od nekog autoriteta. Argumente straha i autoriteta u ovom smislu ne treba miješati sa intonacijom i frekvencijom glasa kod izvora - riječ je o sadržaju koji „ubjeđuje" na osnovu autoriteta. Na primjer, uticajne javne ličnosti često igraju na kartu autoriteta, kao i uticajni kolumnisti. Naravno, to ne znači da je takva osoba automatski okrivljena za manipulaciju emotivnim nijansiranjem, već podrazumijeva da im je taj put otvoren - a da li će ga iskoristiti, to je druga stvar.

Afektivni spoj (amalgam) - se jako rijetko može primjetiti u svakodnevnom novinarstvu, jer se najčešće koristi u reklamnoj industriji. Ova tehnika manipulacije se zasniva na bihejviorističkoj psihološkoj teoriji o uslovnim refleksima, koju je razvio ruski naučnik Pavlov (eksperiment sa psima i hranom). U nastavku teksta će se objasniti kognitivni amalgami koji su mnogo zastupljeniji, a kada je u pitanju afektivni - novinari i primaoci informacije trebaju biti svjesni situacija u kojima izvor pravi vještačke asocijacije. Odgovorno novinarstvo ne dozvoljava izvoru slobodu da manipuliše publikom: svako vještačko uslovljavanje na emotivnoj osnovi se prati dodatnim pitanjima, ili se objasni kontekst prije izjave.

Na primjer, konstantno ponavljanje u medijima kako je „Putin sličan Hitleru" može dovesti do toga da publika na samo spominjanje Putina dobije negativnu reakciju zbog povezivanja sa čovjekom koji je asocijacija za zlo. Dakle, radi se o uslovnom refleksu, a ne o logičnoj asocijaciji.

Utisak stapanja - je oblik manipulacije koji je sličan prethodnom, s tim što se više radi o vještačkom spajanju onoga ko šalje poruku i onoga ko je primalac iste.

Ponavljanje - se vodi poznatom Gebelsovom izrekom „hiljadu puta ponovljena laž, prije ili kasnije postaje istina". Reklamna industrija je davno uočila da je najbolji način uticaja na publiku ponavljanje, pa se zbog toga najviše novca ulaže u broj ponavljanja reklame. Isto tako, teorije koje se bave efikasnošću učenja su definisale ponavljanje kao jedno od najvažnijih načela pamćenja. Sa aspekta odgovornog novinarstva, prvenstveno novinar treba biti sumnjičav prema izjavama koje neumorno sadrže istu poruku; publika treba biti svjesna da je potrebno dodatno provjeriti istinitost izjava koje se ponavljaju kao reklamni slogani.

Manipulacije ponavljanjem je mnogo lakše uočiti u periodima u kojim se očekuje takav tip poruka, a to su predizborne kampanje. Međutim, odgovoran novinar neće dopustiti sagovorniku da u svakom postavljenom pitanju ponavlja istu poruku, samo mijenjajući formalni redoslijed riječi ili stilizaciju.

KOGNITIVNA MANIPULACIJA

Metode kognitivne manipulacije se zasnivaju isključivo na racionalnom, zbog čega se mogu pojavljivati u svim novinarskim formama i žanrovima. Kognitivna manipulacija iskorištava urođene i stečene mane racionalnog dijela ličnosti, tako što koristi argumente koji samo na prvu izgledaju uvjerljivo i neoborivo. Breton navodi čitav niz tehnika, ali mi smo napravili kompilaciju onih koje su odgovarajuće za analizu u novinarstvu: kadriranje i amalgami. Kadriranje je jedna od teorija koja je u komunikologiji razvijena sedamdesetih godina 20. vijeka, tj. onda kada je postalo jasno da mediji nisu svemogući i da ne mogu mijenjati stavove. Pored toga što mogu postavljati dnevni red, mediji mogu "uokviriti" određene teme tako što će koristiti poseban ugao gledanja na događaj.

U kadriranje spadaju: kadriranje pomoću laži, kadriranje dovođenjem u zabludu, misaoni kolosjeci i iskrivljena slika.

Kadriranje pomoću laži - predstavlja manipulaciju dezinformacijama, koje po pravilu sadrže određen broj tačnih informacija, ali u finalnoj poruci nisu istinite. Dezinformacije su relativno čest oblik manipulacije, zato što izvor može iskoristiti određene dokaze koji su neupitno tačni, ali onda zamaskirati istinu u zaključku. Na primjer, u izvještavanju sa sudskih postupaka se krije velika opasnost manipulacije: izvor može navesti da je određena osoba nekada kažnjena i ponuditi dokaze za to, iz čega onda može izvesti zaključak da je ista osoba počinila još neka krivična djela. U tim situacijama odgovoran novinar ne obavlja funkciju prenosnika (dez)informacije, već dodatnim istraživanjem nudi dodatni kontekst.

Kadriranje dovođenjem u zabludu - je tehnika slična dezinformisanju, ali sa mnogo suptilnijim nijansiranjem poruke. Zabluda se kreira tako što se ispravne činjenice koriste na način koji je novinaru i publici nedovoljno jasan: koriste se retorička pitanja, jezičke smicalice i rečenične konstrukcije koje sakrivaju pravi smisao. Na primjer, izvor informacije ne kaže da je doživio neuspjeh, nego: „Pitanje je kako definišemo uspjeh i neuspjeh. Zar prepustiti drugima da nam to govore? Pitanje je koliko su ta mjerila opravdana i ispravna. Međutim, ako ih prihvatimo, onda je tačno, doživjeli smo takav neuspjeh". Dakle, ne može se reći da je poruka netačna, ali je iznesena na takav zbunjujući način.

Misaoni kolosjeci - su tehnika manipulacije koju najčešće koriste zvanični predstavnici vlasti, pogotovo u slučajevima kada moraju opravdati potez koji nije najbolje prihvaćen u javnosti. Misaoni kolosjeci su eufemizmi koji zataškavaju stvarnost na način da je previše pojednostave i umanje značaj nekog postupka. Novinar i publika ih mogu detektovati na osnovu termina i izraza koji se koriste: „žrtve" su „kolateralna šteta", „neuspjeh" je „manjak uspjeha", „gubitak" je „loš dan", „loša odluka" je „odluka opterećena negativnim okolnostima" i slično. Odgovoran novinar od izvora zahtijeva da se stvari nazovu pravim imenom, ne dozvoljava skidanje odgovornosti preko manipulisanja jezikom.

Iskrivljena slika - se zasniva na lažnim logičkim vezama, odnosno, dešava se onda kada dvije stvari nisu uslovljene jedna drugom, ali se predstavlja da jesu. Najčešće se upotrebljava u pretjeranim uopštavanjima, tako da se stvori lažna uslovljenost između etničkog porijekla i počinjenog djela. U štampanim medijima ovaj oblik manipulacije se krije u naslovima gdje se često nalaze napisi tipa „Romi opljačkali banku" ili „Albanci krivi za zločin". Dakle, ukoliko se često upotrebljavaju ove vrste kadriranja, publici se želi reći da je nečije porijeklo uslovilo činjenje nečega što nije dobro. Zbog toga novinar treba biti oprezan u takvim situacijama, jer ukoliko ne može spriječiti kreiranje stereotipa, u najmanju ruku može umanjiti njihovo osnaživanje.

Kognitivni amalgami - se zasnivaju na određenim „polugama" koje kod publike stvaraju određene pozitivne ili negativne asocijacije. Političari su najčešće svjesni ovih procesa, pa svoje govore ili saopštenja upotpune takvim terminima. Naime, teoretičari termine koji sadrže asocijacije prema nekim drugim pojmovima označavaju kao „poluge", koje se neminovno razlikuju u odnosu na različite kulturne kontekste. Potrebno je naglasiti da te riječi same po sebi ne moraju biti manipulativne, ali mogu biti u određenom kontekstu (u kombinaciji sa afektivnom manipulacijom). Što se tiče Republike Srpske, navešćemo one koje se najčešće koriste:

- Poluge vrline: demokratija, zajedništvo, mukotrpan rad, ljudska prava, Bog, dobrota ...

- Poluge otrova: terorista, agresor, demon, neprijatelj, rušilac, iskonski pokvaren ...

- Poluge autoriteta: „Ja vam kažem", „Kad sam vas ja prevario?" „Mogu da posvjedočim o nevjerovatnim uspjesima" ...

- Poluge zajedništva: naš uspjeh, naš ponos, solidarnost, uspjeh nacije, velika zemlja ...

Poluge treba otkrivati samo u odnosu na kontekst, odnosno one su manipulacija samo onda kada na vještački način povezuje dva pojma/procesa. Na primjer, „Pobjeda sportiste je uspjeh cijele nacije" je amalgam, jer ne postoji logička veza između uspjeha pojedinca i pripadnosti određenoj društvenoj grupi.

UMJESTO ZAKLjUČKA

Odgovorno novinarstvo zahtijeva odgovorne medije, odgovorne novinare i odgovornu publiku. Ne treba biti previše oštar: većina manipulacije se ne odvija svjesno, već se dogodi zbog neznanja, nemara, brzine ili nečeg drugog. Međutim, to ne može biti izgovor, pa je otkrivanje manipulacije zadatak prvenstveno novinara i urednika, kako bi radili u interesu javnosti. Na osnovu knjige Izmanipulisana reč, preporučujemo ovu tabelu svima koji se žele baviti otkrivanjem manipulacije u medijima. Ovaj model će se koristiti i za analizu tekstova na ovom sajtu: prvenstveno za analiziranje televizijskih političkih emisija, jer one imaju veliku gledanost i prostor za veći uticaj na emocije publike. Prilikom analize se prvo detektuju određeni oblici manipulacije i njihov broj ponavljanja, pa ukoliko sadrže najmanje tri tehnike - jasno je da tekst zaslužuje da bude analiziran.

Kao što je rečeno na početku teksta, manipulacija je opasna zbog samog procesa i načina djelovanja: oni koji su predmet manipulacije nisu svjesni uticaja, već su uvjereni da donose samostalnu odluku ili tumačenje. Odgovorno novinarstvo i odgovorna publika ne smiju koristiti argument neznanja kao izgovor, već aktivno raditi u opštem društvenom interesu.

Izvor teksta: medijskaslika.org