Blog

U ime naroda Živko Nikolić

Jovan Krušić

Biografija Živka Nikolića mogla bi da se pogleda kao nešto što je fikcionalno po prirodi. Ova biografija počinje godinom smrti samog autora a završava se u nekom obliku mitske priče. Pisci će reći da se Živko Nikolić rodio u zemlji kakvu nije želio, kakvu nije zamišljao i na taj način bi objasnili ono pitanje koje se često čuje: „Šta bi Francuzi, Englezi, Njemci dali da su imali jednog Živka?“. Formiran je u zemlji kojoj je pripadao, a kada je počeo da razmišlja kao misaono biće, razbio je sve tabu teme koje su narušavale stubove te države, „čojstvo i junaštvo“ našeg morala, pa je postao jedna vrsta onoga što ne želimo da vidimo. U teškim trenucima za cjelokupnu umjetnost doživljavamo tugu što Živko nije sa nama, jer toliko je materijala za snimanje, a to može samo Živko.

Za život Živka Nikolića mogu se pronaći šturi podaci. Rođen je u Nikšiću 1941. godine, završio umjetničku školu u Herceg Novom, umro 2001. godine. Između? Između je bolje da ne zna bilo šta, jer nema potrebe da čitamo biografiju nekog čovjeka koji nije osvojio Oskara, Nobelovu nagradu ili neki orden, pa da svi kažemo: „Časti mi, miliji mi je no da sam ga ja dobio.“ (kao u filmu „U ime naroda“).

Filmovi Živka Nikolića predstavljaju bogatstvo, kojem bi pozavidjele mnoge zemlje. Počeo je sa kratkim igranim filmovima, da bi prvi dugometražni igrani film Beštije dobio Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli, a 2016. uvršten je u kulturno dobro jugoslovenske kinoteke. Motiv koji se otvara jeste motiv ljepote, koji korespondira sa narodnom poezijom. Tematski posmatrano, motiv ljepote u filmu Beštije donosi jednu vrstu renesanse, ali ne onakvu kakva se očekuje. Ljepota sa sobom nosi ljubav, divljenje, poštovanje, ali i prokletstvo, a to prokletstvo Živko je prepoznao u našem mentalitetu. U sudaru renesansog i patrijahalnog, tradicjonalističkog i konzervativnog života i svijeta čovjeka nema pobjednika. Prije svega to je film o samoći i ljudima koji čine zlo u kontaktu sa ljepotom. Dvostruka slika čovjeka prisutna je, ali je naš čovjek ne priznaje, ali jedino kroz priznanje, spoznaju sopstvenog dvostrukog morala, moći će da doživi katarzu. Kako je rekao u intervjuu za ovaj film nije razmišljao o reakcijama dok je radio na filmu, da ne pravi film za publiku, ali mu je bitno da napravi interakciju sa što više ljudi. To samo potvrđuje Šopenhaurevu misao da ne piše „radi pisanja“, pa tako i Živko ne piše radi Publike.

Kasnije su na red došli između ostalog: Jovana Lukina, Smrt gospodina Goluže, Lepota poroka, U ime naroda i serije Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo i Oriđinali.

Kritičari će reči da je vrhunac Živkovog stvaralaštva upravo Đekna. Iz razloga što se može tumačiti iz više aspekata (sociološkog, kulturolološkog, antopološkog). Ako posmatramo iz sociološko-antropološkog ugla, prikazuje se jedna zatvorena, tradicionalna porodica u crnogorskom selu, u kojoj vladaju postulati jedne patrijahalne porodice, gdje se zna ko je „glava porodice“ a zna se i uloga žene. Prepoznajemo jednu statičnu porodicu koja na jedan „beketovski način“ oslikava potpuni apsurd života i na taj način urušava samu sebe. S druge strane, lik sina je taj kome je potrebna potvrda s očeve strane, ali dobija jednu vrstu satisfakcije i podrške u liku majke (tipično za crnogorski mentalitet). Naravno, prepoznaje se sudar tradicije sa modernim vremenom što je odlika Živkovih filmova i serija. Treba naglasati da je Živko zbog ove serije imao mnogo problema i da je javno bio napadan, uz tvrdnje da je nipodaštavao mentalitet Crne Gore i Crnogoraca, koji su se ogledali u čojstvu i junaštvu, pravičnosti, hrabrosti.

Oni koji bolje poznaju Živkove filmove reći će da je Lepota poroka obilježila život ovog velikog reditelja. I taj film tematski se bavi odnosom tradicije i modernosti i neće se napraviti neki otklon od svojih prethodnih ostvarenja. Prepoznaće se kriza muškog identiteta i muški identitet u različim kulturama. Film neće osuditi jednu ili drugu stranu, ali će postaviti pitanje morala i ko ga određuje.

Taj motiv morala javiće se kasnije u još jednom filmu U ime naroda. Samo što će se u tom filmu kriza muškog identiteta nadomjestiti pozicijom vlasti. Pozicija moći daje ti legitimitet da činiš sve što poželiš pod parolom u ime naroda. Ovaj revolucionarni poklič poslužio je moćnicima da čine zlo, pa se postavlja pitanje da li se sudi za narod ili protiv naroda. Narod i pojedinac su ispred ideologije, ali šta se dešava kad ideologija postane važnija od čovjeka? Tu će se pojaviti lik Milutina koji, kao Don Kihot, vodi borbu za istinu i pravdu. Čovjek koji posjeduje moralne kvalitete ostaje dosljedan svojim uvjerenjima i ubjeđenjima da je istina logična, jednostavna a nije svjestan da se bori sa vjetrenjačama. U trenutku kada može da iskoristi poziciju koju bi Maks poželio, on i dalje ostaje karakter, prijatelj, lojalan. Na kraju će i onaj za koga se borio, čiji ugled je želio da sačuva, biti čovjek ideologije, odan partiji i potvrditi da se zlo može opravdati višim ciljem. Sama činjenica da se radnja filma dešava nakon Drugog svjetskog rata, gdje se očekuje pravda, istina, sloboda, Nikolić je na krajnje mistifikovan način ostavio prostora gledaocu, čitaocu, da dovede u vezu sve ideologije, pa tako fašizam i komunizam koji su ovjde tjesno povezani. Milutin je na neki način djelovao kao Merso (ne u potpunosti), ne uviđajući gdje je njegova krivica, a istina, koja bi trebalo da je logična, je apsurdna i neprimjećena. Za ovaj film je i sam rekao da je drugačiji, hermetički zatvoren. Sam je spomenuo da su mnogi zbog ovog filma imali problema i „diglo se mnogo prašine“, ali pojavila se „Žuta greda“ i na neki način su ga ostavili na miru.

U jednom razgovoru je rekao da svaki korak naprijed, svako odstupanje od tradicije može odvesti u neizvijesnost. Njegov život je upravo takav, pun kontrasta, neizvijestan. Iz Ozrinića nosi „najljepše i najsurovije priče“. To je potrebno reći, jer Živku se nisu zamjerile lijepe priče, već one surove, koje su u filmovima izgledale uvjerljivije.

Zašto se danas rijetko spominje ime Živka Nikolića? Svaki put kada pogledate neki njegov film i prepoznate sebe, možda ćete uvidjeti zbog čega ga ne vole i kakve reakcije pobuđuje među publikom. Ako bih mogao

neki epitaf postavio na grobu Živka Nikolića, bila bi to misao Artura Šopenhauera:

„No ja radosno gledam na ono što sam učinio,

Neobmanut nikada onim što su drugi rekli.“