Blog

Nacionalizam i razgovori o politici- do Jejtsa i nazad

Aleksije Grgur, Gacko-Novi Sad

Prije nekog vremena na jednom internet portalu naišao sam na reportažu jednog našeg studenta koji se nedavno vratio sa ekskurzije iz Velike Britanije. Uz opise Londona, Birmingema, Liverpula, Glazgova i ostalih gradova razbacanih širom Ostrva, u jednoj rečenici se osvrnuo i na boravak u Irskoj. Ne znam da li Sjevernoj ili onoj drugoj. Za ovu priču je i nebitno, jer Irska je Irska. Bar nama spolja. Uglavnom, ovaj student je napisao kako su po dolasku pred jedan od tradicionalnih irskih pabova, on i njegove kolege  od vodiča (čiju nacionalnu pripadnost ovdje nećemo navesti,  svakako stoga da ne bismo izazivali sumnju da se radi o pokušaju upućivanja na preživjelu kolonijalnu svijest)  dobili jasno upozorenje: „Sa Ircima nema razgovora o politici.“ E sad, kako većina njih nije znala razloge ove svojevrsne zabrane, a i sami pripadaju narodu i suviše prokazanom  da bi sa bilo kim razgovarao o politici, otvorilo se pitanje šta nije u redu sa Ircima i čemu tako izričita zabrana političkih razgovara sa njima? „Irci su nacionalisti.“- bio je dosta precizan odgovor vodiča, očigledno nenaviknutog na ovakva pitanja. Svakako.  U pabovima uvijek mora biti nacionalizma.  Istinu je govorio.               

Nekoliko dana poslije toga,  pročitao sam u jednom od  dnevnih listova  vijest o godišnjici smrti Vilijama Batlera Jejtsa, irskog pjesnika, nobelovca i u skladu sa uvodom ovog teksta – irskog nacionaliste . Zato bi za priču o pabovima i nacionalizmu bilo dobro napisati po koju riječ o njemu. Pogotovo ako se ima u vidu da se prošle godine navršilo sto pedeset godina od Jejtsovog rođenja.

O važnosti V. B. Jejtsa za Irsku najbolje govori ono It's Jeats' country,koje  ćete čuti od gotovo svakog stanovnika Irske, nezavisno od toga sreli ga u pabu ili ne. Ko je zapravo V. B. Jejts i čime je toliko zadužio zemlju  iz koje je došao? Rođen je, 1865. godine, u vrijeme kada je irski pokret za nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevestva dobijao na intenzitetu. Upravo će veze sa jednim od najznačajnih ljudi ovog pokreta – Džonom O Lirijem, otvoriti mladom Jejtsu vrata onih krugova okupljenih oko Irskog književnog pokreta, osnovanog nekoliko godina ranije.Uticaj ovog pokreta na Jejtsovo stvaralaštvo biće višestruk. Kao i svaki pokret za nezavisnost koji uzima maha, tako će i ovaj, irski, krenuti u potragu za istorijskim naslijeđem, kulturnom tradicijom i , ako je moguće,  pronalaženjem kontinuiteta državnosti. Kako je ovo poslednje bilo neostvarivo , iz jednostavnog razloga što se keltska plemena na  britanskom ostrvu nikada i nisu pokušavala organizovati u čvršće političko-teritorijalne zajednice, irskim nacionalistima preostala je potraga za drevnom kulturom, tek naziranom kroz, u poslednjim decenijama devetnaestog vijeka još živo usmeno predanje,i dosta maglovita predstava o keltskoj mitologiji, što ju je ovo predanje još uvijek čuvalo.

Za samog Jejtjsa ovo će imati još veći značaj ako bi se uzela u obzir njegova pripadnost protestantskoj zajednici. Nepostajanje one čvršće vezanosti za pomenuti krug iz koga je potekao (svojstvene irskim katolicima), otvoriće mu pored keltske mitologije  i istoriju Vizantije, a preko nje i antičkog svijeta. Spoznavanje Irske kao centra drevne sjeverne civilizacije  i ideja vodilja čitavog ovog pokreta – nacionalni preporod na temeljima kontinuiteta sa starom irskom kulturom,  biće osnovni postulati i književnosti i politike V. B. Jejtsa. Ako se o ovo dvoje uopšte može govoriti razdvojeno. Barem kada je u pitanju ovaj irski pjesnik.

Ali da se vratimo na početak ove priče i na razloge zbog kojih nije preporučljivo sa Ircima razgovarati o politici. Nacionalizam čiji su simboli Belfast, tamno pivo i Irska republikanska armija pročuo se tek sredinom druge polovine dvadesetog vijeka. Nekoliko decenija poslije Jejtsove smrti. I smrti one Irske koju je on osmislio. Istina, IRA je u različitim vidovima postojala još od 1916. i , u krvi ugušenog „Uskršnjeg ustanka“, ali  će na publicitetu, izgubljenom nakon potpisivanja anglo – irskog sporazuma 1922. godine, kako u samoj Britaniji, tako i u ostatku svijeta (a na ovom je mjestu pominjanje „ostatka svijeta“ svakako značajno) – ponovo dobiti tek negdje krajem šezdesetih godina. Ovome će uz britansku medijsku blokadu, razlog u najvećoj mjeri ležati u razjedinjenosti same organizacije na nekoliko frakcija, što će dovesti do prve velike podjele unutar IRA već  1923. godine. Ova će godina za irski nacionalni pokret biti značajna iz još jednog razloga. Naime, te 1923., Vilijam Batler Jejts , jedan od najuticajnijih protagonista ovog  pokreta, dobija Nobelovu nagradu za književnost. U isto vrijeme, biva izabran za senatora. I možda će upravo na  tom senatorskom mjestu doći do onog razmimoilaženja Jejtsa, irskog nacionaliste i onog drugog, vidljivijeg u samoj njegovoj poeziji koji će već na samom početku svoje pjesničke karijere objaviti smrt poezije, barem onakve kakvom su je znali do kraja devetnaestog vijeka

Mrtve su šume Arkadije,

Izgubila se stara radost.

Jejts u to vrijeme postaje onaj čudni nacionalista koji je u sukobu, koliko sa Britanskom Carstvom pod kojim se Irska nalazila već sedam stotina godina, toliko i sa onim uskim nacionalizmom  - čije je protagoniste  najlakše pronaći među likovima Džojsovog „Uliksa“ –   nacionalizma zatvorenog kao i svaki koji je nastajao u sličnom ambijentu, a  u Irskoj  dodatno ojačanog i  rigidnošću katoličke crkve. I upravo između ta dva pola nalazimo  pjesnika kome je pošlo za rukom da irski nacionalizam izvede iz pabova, a koga je istovremeno moguće vidjeti kako sa cinizmom, svojstvenim neoplatonistima što su spoznali smjer kretanja istorije – žuri na pogreb nekog od „otaca nacije“. U kojoj smo mjeri  mi u stanju da razlikujemo Jejtsov, sa jedne, i nacionalizam pabova, sa druge strane - biće važno određenje za naše vlastite razgovore o politici. Ako ne sa Ircima, ono barem sa samim sobom. Uostalom, biće i da ekskurzije koje kod nas dolaze dobijaju preporuku sličnu onoj sa početka teksta. Pod uslovom da još  uvijek dolaze. 

Nisu li se, ima tome nekoliko godina, upravo irski novinari nakon utakmice njihove fudbalske reprezentacije  sa reprezentacijom Srbije žalili da im Beograd izgleda kao ratna zona!? Onda naši tabloidi uzvrate  baražnom artiljerijom po Belfastu, IRA i slično... Istina je, nedovoljno se poznajemo i sa narodima koji su nam geografski puno bliže od Iraca, ali ipak - što je previše, previše je...Priznajem, tih mi je dana bilo najbitnije da se ne uhvate ovog irskog pjesnika,  pominjanja genocidne književnosti, defekta irske kulture. Pogotovo ako bi se imalo uvidu da   poznajem jednu, književnost ili kulturu – svejedno, optuživanu za sve to sa istim onim argumentima, koji su se i u ovakvoj jednoj (ne)prilici mogli predočiti javnosti ( s tim što su suđenja toj, poznatoj mi, višestruko osumnjičenoj književnosti, već odavno sa naslovnica tabloida, preseljena u sudnicu jednog međunarodnog krivičnog tribunala ). Ali,  dotle ipak nismo došli. Razlozi za ovo posustajanje mi ni do dana današnjeg nisu poznati.  Ostavićemo otvorenom opciju da se radilo o prizivu čitalačke savjesti... Kako bilo, Jejts je ostao nedirnut, na svoju i na našu sreću.

No, vratimo se pitanju kako učiniti, ako već  ne da nas drugi razumiju, a ono bar  da saslušaju ono što kao nacija imamo da kažemo? Ukoliko smo mi barem djelimično uspjeli da upoznamo Irsku, pa bilo to ovu Jejtsovu, „zamišljenu“, ili pak onu drugu, što se pred nama otvorila - kako bi to rekao Danilo Kiš - „milošću gospodina Džojsa“, onda je u velikoj mjeri jasno gdje treba praviti most kojim se stiže do drugih nacionalnih kultura. Ako ni za kakav drugi, za takav jedan most imamo dovoljno materijala. Milovan Danojlić je svojevremeno pišući o Jejtsu, napisao i to da bi njegove pandane u srpskoj književnosti najprije pronašao u Jovanu Dučiću i Rastku Petroviću. Aristokratija i mitologija.  Ja bih na ovom mjestu pomenutoj dvojici dodao i Miloša Crnjaskog i Ivu Andrića. Ima tu naravno još pisaca, ali odlučujem se za ovu dvojicu. Prvog sa Jejtsom, pored ostalog, povezuje London, drugog – Nobelova nagrada za književnost.  Razlike su svakako velike, ali hajde da zastanemo na onoj što se često naziva nepremostivom preprekom,  jeziku samom.  Naime, ovdje je Jejts u znatnoj početnoj prednosti nad pomenutim srpskim piscima. Pisao je jezikom koji će u decenijama koje su dolazile postati  najrasprostranjeniji jezik svijeta. U ovoj činjenici nećemo naći tragove često pominjanog kompromisa postignutog između nadolazećeg modernizma i V. B. Jejtsa. Dučić, Rastko, Andrić i Crnjanski  pisali su jezikom nerasprostranjenim dalje od srpskog etničkog prostora. Jezikom, koji je, dakle, na tom prostoru bio jedini govorni jezik. Drugačije nisu ni mogli. Opet je do nas. Nismo dovoljno prevodili. A ipak je trebalo. Da ne govorim sada o tome kako se na nekima od najprestižnijih zapadnih univerziteta i ovih dana otvaraju studijiski programi koji će se baviti izučavanjem  jedne, nama susjedne, nacionalne kulture...

Sa druge strane, nije velika tajna da su police naših ambasada na Zapadu dugi niz godina - a ovaj se „dugi niz“, nažalost,  itekako odnosi i na godine poslije nestanka jugoslovenske državne zajednice -  bile napunjene sabranim djelima Kardelja, Dolanca i sličnih likova iz te plejade, koja je sa srpskim nacionalnim identitetom imala isto onoliko veze koliko i V. B. Jejts sa britanskom krunom. Istovremeno smo od gore pomenute četvorice srpskih pisaca, barem trojicu, ako ništa drugo - s vremena na vrijeme nazivali fašistima. Odatle  počinju naši problemi. Sa okolinom i sa nama samima. Nedostatak samopoštovanja.  Nedostaje nam snage za našu verziju onog It’s Yeats’ country.  Narod smo sa neusaglašenom slikom prošlosti. Sa nagriženom duhovnom vertikalom.  Prvo to da zacijelimo, pa ćemo onda o politici.  U bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu. Uključujući tu i pabove, naravno.

Autor je student na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu