Blog

Melski dijalog ili zašto Ciprasova Grčka neće dobiti popust

Saša Aulić, Banjaluka

Trijumf ljevičarske koalicije Siriza na januarskim izborima u Grčkoj, doveo je tu mediteransku zemlju u sam fokus evropske javnosti. Zabrinutost čelnika Evropske unije, iskazana kroz pritisak i diplomatski neprimjerene poruke grčkom narodu pred izbore, jasno je pokazala da Siriza i njen lider Aleksis Cipras zasigurno nisu miljenici briselske administracije. S druge strane očekivanja grčkog naroda, izmučenog višegodišnjim dužničkim ropstvom, postavili su pred novoizabranog premijera Ciprasa i vladu na čijem je čelu zahtjev da se preispita legitimnost grčkog duga, način na koji će se servisirati, te da se hitno obustave surove mjere štednje koje su u siromaštvo odvele stotine hiljada Grka, a koje su istovremeno glavni uslov za nastavak dobijanja finansijske pomoći iz Evropske unije. Međutim, postavljanjem ovakvih pitanja na dnevni red, Grčka je prestala da bude isključivo ekonomski problem za Evropsku uniju i međunarodne povjerioce i postala je, prije svega, problem moći. Za odbranu ove teze, i pored mnogih razlika između dva slučaja, dobro će poslužiti jedan istorijski događaj iz antičke Grčke, detaljno opisan u Tukididovoj Istoriji peloponeskih ratova.

416. godine prije Hrista, za vrijeme Drugog peloponeskog rata, pomorska sila Atina krenula je sa svojom flotom na malo i politički potpuno beznačajno ostrvo Mel, sa namjerom da ga osvoji i na taj način proširi svoju sferu uticaja na račun suparničke sile Sparte. Vojnom napadu na Mel prethode pregovori između atinskih predstavnika i melske vlade o predaji koje je Tukidid u svojoj knjizi predstavio u formi dijaloga, u kome su obje strane pokušale da kroz ubjedljivu argumentaciju ostvare svoje vojne i političke ciljeve. Atina, naravno, da potčini ostrvo i njegove stranovnike, dok je Mel pokušao po svaku cijenu očuvati neutralnost i unutrašnje uređenje koje je bilo bliže spartanskom, nego atinskom. Atinjani, svjesni sopstvene vojne nadmoći, predlažu Meljanima da dobrovoljnom predajom spriječe stradanje svog stanovništva i uništenje grada, te da na taj način sačuvaju ostrvo. Ipak, Meljani pod očuvanjem podrazumijevaju prije svega autonomiju i političku nezavisnost ostrva i stoga predlažu „dobronamjernu neutralnost“ u odnosu prema Atini.

Premda je prijedlog Mela na prvi pogled izgledao kao kompromisan i korektan, on u stvarnosti svjedoči o nepoznavanju temelja na kojima počiva vladavina zasnovana na moći. Zbog toga atinski odgovor predstavlja objašnjenje, kako za zabludu u kojoj su se našli predstavnici Mela, tako i za Ciprasa i sve one koji se danas uzdaju u to da će Međunarodni monetarni fond, Evropska unija, Njemačka i ostali međunarodni povjerioci, samo zbog toga što je trenutno na vlasti Siriza, oprostiti Grčkoj dio duga, ponuditi joj nekakav popust ili jednostavno pristati na bilo kakav kompromis u pogledu izvršavanja njenih obaveza prema inostranim kreditorima. Naime, Atinjani su jasni – moć mora neprestano da se pokazuje i dokazuje kao moć, jer bi u suprotnom oni kojima se vlada, odnosno oni koji su već uključeni u određeni sistem, mogli zaključiti da taj sistem više ne posjeduje moć da nametne svoja pravila, te da ne može da funkcioniše na odgovarajući način. U slučaju Atine 416. godine p.n.e. to znači da bi države koje su već atinske kolonije popuštanje prema Melu mogle shvatiti kao znak slabosti i trenutak koji bi vjerovatno iskoristile kako bi se i same oslobodile kolonijalnog položaja u kome se nalaze.

Suštinski, problem koji Evropska unija danas ima sa Grčkom, identičan je onom koji je imala Atina u odnosu prema Melu. Ukoliko bi Brisel popustio Grcima, pristao na kompromis u pogledu otplate grčkog duga ili možda, u saradnji sa drugim međunarodnim povjeriocima, oprostio jedan dio duga, to bi nesumnjivo predstavljalo znak slabosti Evropske unije koji bi sa oduševljenjem dočekali sve snažniji ljevičarski pokreti u Španiji, Italiji, Portugalu i drugim evropskim zemljama koje muku muče sa inostranim zaduženjem i nametnutim mjerama štednje. Kao što je slabost Mela u političkom i vojnom smislu predstavljala smrtnu opasnost za Atinu, jer bi u slučaju odustajanja od njega, veće i snažnije atinske kolonije postavile pitanje sopstvenog statusa, tako je i slučaj Grčke danas za Evropsku uniju opasan, ne isključivo zbog tri stotine milijardi duga, već prije svega zbog toga što bi popuštanje grčkim zahtjevima sasvim sigurno ohrabrilo i druge prezadužene zemlje da krenu sličnim putem, a to bi već imalo takav kapacitet da dovede u pitanje i sam sistem kao takav. Ukoliko Mel može da izbjegne okupaciju i plaćanje kolonijalnog poreza, zašto bismo ga mi još uvijek morali plaćati? Drugim riječima, ukoliko Grčka ne mora da sprovede mjere štednje, niti da plati punu cijenu, zašto bismo morali mi Španci, Italijani, Portugalci, ali i Nijemci, Irci i ostali?

Melski dijalog je završio bezuspješno i Atinjani su izvršili agresiju na ostrvo. Nakon nekoliko mjeseci borbe Atina je slomila otpor Meljana. Pogubljeni su svi muškarci koji su mogli nositi oružje, a žene i djeca su odvedeni u ropstvo. Problem moći u kome su se Atinjani našli, natjerao ih je da upotrebe brutalnu silu protiv višestruko slabijeg neprijatelja i na taj način sačuvaju stabilnost unutar svoje sfere uticaja. Iako bi bilo neprimjereno povlačiti paralelu u pogledu sredstava, sigurno je da ni Evropska unija u odnosu sa Grčkom, bez obzira na želje većine Grka i mnogih Evropljana, neće popustiti zahtjevima Ciprasove vlade. Ne zbog finansija, koliko radi samog opstanka sistema.

Autor je operativni urednik Novog Polisa