Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Blog

Crvena Zvezda-Valensija 76:63

Mir u svojoj kući

Miloš Jocić, Novi Sad

Nakon poraza od Neptunasa (ne toliko iznenađujućeg: videti utakmicu Litvanaca sa Olimpijakosom), Crvena zvezda se utakmicom protiv Valensija vratila u svoju „staru“ evroligašku formu. Samo formu, jer je igra ostala, razumljivo, ista: brza i bliska u odbrani, sa osnovnom namerom ometanja protivničkog šuta, praćena pravovremenim skupljanjem u reketu (čime se višestruko koristi skočnost Marjanovića, Kalinića i Mitrovića), a potom i labavo postavljenim pozicionim napadom čija je svrha, zapravo, davanje slobode igračim raspoloženim i sposobnim za igru jedan-na-jedan. Kao i u prethodnim utakmicama ove sezone, u glavnim ofanzivnim ulogama našli su se Jaka Blažič sa svojim, iz protivničke perspektive, nerešivim prodorima, kao i Markus Vilijams, svojevrsni naslednik ipak još živućeg Čarlsa Dženkinsa po pitanju slobode u šutu, nezavisno od tačne sekunda napada.

 

Valensija se protiv Zvezde, naročito po pitanju apsolutne nemoći pred Zvezdinim udarnim iglama (Blažičem, Vilijamsom, Marjanovićem) pokazala kao vrlo slaba ekipa koja je priredila vrlo slabu predstavu. Trener Perasović, potajno očekivani spasilac hrvatske reprezentacije, nesumnjivo je uradio sjajne stvari prošle sezone, kada je osvojen Evrokup i kada je u Endesa ligi i Kupu kralja pružen jak otpor ipak višestruko moćnijim Realu i Barseloni, ali njegova ekipa ove sezone izgleda sasvim očigledno bezglavo. „Bezglavo“ je upravo dobar opis ekipe koja je igrala sinoć u Pioniru. Protiv Galatasaraja, u prvoj evroligaškoj utakmici, Zvezda je odigrala podjednako dobro kao i protiv Valensije, a protivnik je delovao jednako uspavano – međutim, Galatasaraj je tada na terenu ipak imao za igru veoma spremnog Karlosa Aroja, neuhvatljivog portorikanskog plejmejkera, a čitava ekipa Galatasaraja (inače nimalo naivna) ipak je bila donekle blizu preokreta kada je nekoliko minuta pred kraj utakmice bila donekle blizu preokreta i spuštanja razlike na podnošljivu jednocifrenu brojku. Valensija protiv Zvezde nije imala nikog ko bi se po motivaciji i korisnosti po tim makar približio Aroju, izuzimajući vrsnog mladog centra Dubljevića koji je u prvom poluvremenu pravio pošten, ali na kraju beznačajan rusvaj na Zvezdinoj polovini svojom širokom igrom u reketu i van njega. Valensija, štaviše, ne samo da nije imala Aroja, nego je delovala kao da je u većem delu utakmice bila u potpunosti lišena plejmejkera. Svojom rukometnom i napadački neusmerenom igrom španska ekipa samo je naglašavala efikasnost Zvezdine dobro postavljene i još bolje izvršene odbrane-na-čoveku koja, u ovom delu sezone, deluje i više nego impresivno. Podatak da je tradicionalno šuterska Valensija (setimo se njihovog finala Evrokupa sa Uniksom) meč u Beogradu završila sa svega tri ubačene trojke (od preko 20 pokušaja!) nam sve govori o tome kako je svaki defanzivni cilj koji je Radonjić postavio pre početka utakmice na kraju savršeno izvršen.

 

Ipak, bila je to utakmica dve, po kvalitetu i formi, sasvim neujednačene ekipe. Dok Zvezda trenutno igra nestvarno efikasno, Valensija deluje kao tek „solidna“ ekipa za Evrokup (koji je ipak ubedljivo slabije takmičenje od Evrolige). U Areni je bilo više no jasno da su Van Rosom, Rivas i Liščuk igrači druge evropske klase. Nažalost, njima se sinoć sasvim lepo pridružio i Vladimir Lučić, nepouzdan u napadu i spor u odbrani, razočaravajuća senka onog igrača koji je pre samo dve godine na svojim plećima nosio čitav Partizan; nadamo se, međutim, svim srcem da će do Evropskog prvenstva to opet biti onaj stari kapiten. Crvena zvezda takvoj ekipi nije dozvolila faktički ništa. Tokom cele utakmice nismo videli ni jedan nagoveštaj barem nekog oblika pretnje od strane Valensije – kontre, faul-odbrane ili centarsku igru – što možda pomalo ide i na dušu Perasoviću: zašto, recimo, nije pravljen plan o makar pokušaju udvajanja Blažiča, kada se zna da je to igrač koji voli prodore, ali da često u njih zna ući sa nosom zabodenim u parket? Na kraju, jedino što je Valensija uspela jeste snižavanje razlike sa ubedljivih +25 na podnošljivih +13, mada treba imati na umu da je posredi bilo tek (razumljivo, doduše ne i opravdano) opuštanje igrača Zvezde u poslednjim segmentima utakmice, a ne neko naročito upečatljivo buđenje španske ekipe.

 

Pitanje je da li bi Valensija sinoć pobedila i da je pokazala neki promil otpora. Crvena zvezda, jednostavno, u ovom trenutku deluje kao ekipa koje je gladna i napaljena, ali i kao tim koji je u savršenom miru u svojoj kuću, u svom dresu, u svojoj igri. Možda i neočekivano, ovo je ipak glavna zasluga trenera Radonjića, kod koga se i dalje prepoznaje „dar“ da od igrača izvlači tačno ono sa čim je taj igrač u klub i došao. Vilijams je, recimo, u klub došao kao razbijač, i tako i igra, polako konkurišući za jednog od najboljih stranaca u našoj košarci. Sa druge strane, Radonjićev „dar“ može biti i kletva: Kalinić, Jović i Dangubić došli su tako kao reprezentativni džokeri željni dokazivanja, ali u Zvezdi i dalje igraju kao povremeni džokeri i doprinosioci onim pomenutim udarnim iglama, bez vidljive namere da se od njih pokuša napraviti nešto više.

 

Čini se, uz sve ove dobre stvari i Zvezdinu izuzetnu igru, da pravi test ovog tima tek treba da dođe. Jer, treba imati u vidu da je Zvezda do sada imala raspored kakav se samo poželeti može za start godine (sa rivalima ujednačenog kvaliteta, skopčano sa retkim gostovanjima), kao i da su rak-rana ove ekipe već godinama unazad bila utakmice koje se igraju na jednu loptu, kao i uopšte utakmice u drugom delu sezone. Utakmica sa Valensijom došla je kao potvrda da će Zvezda, ukoliko je od nekog tima jača, taj tim raskantati maltene pre nego što je utakmica i počela. U tom smislu, valja čekati i videti kako se ekipa ponaša sa utakmicama koje se igraju ili sa (barem na papiru) kvalitetnijim ekipama od Zvezde, ili protiv timova koji su – poput Neptunasa – voljni da se nadtrčavaju i nadkošavaju. Tek posle takvih utakmica ćemo imati bližu predstavu mnogih stvari: na primer, da li je Markus Vilijams samo iznimno kvalitetan basketaš ili pak Košarkaš i vođa na terenu, kao i da li je Radonjić samo pisac taktike i programer koji postavlja igru i potom posmatra da li se ona izvršava ili ne, ili Trener koji je sposoban da se snalazi u rekama i brzacima pojedine utakmice.

 

 

 

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari