Agora

,,U nedavno demokratizovanim zemljama ja sam još uvijek rok zvijezda”

Frensis Fukujama, intervju (The Guardian)

Prvo izdanje istorije političkog razvoja, Frensisa Fukujame je jedna od rijetkih knjiga stranaca koja je zabilježila profit u Kini. Kako je Fukujama istakao, nakon susreta u blizini njegovog doma u Paolo Altu u Kaliforniji, strane knjige u Kini su uglavnom piratske. Međutim, ,,Nastanak političkog poretka” (The Origins of Political Order), koja govori o pojavi i razvoju države ,,od vremena prije postojanja ljudi do Francuske revolucije”, uz poštovanje kineske istorije i kulture, prikazuje široku verziju nacionalne istorije o kojoj Kinezi više sami niti uče niti predaju. Dosta njegovih izvještaja o istorijskim prednostima i manama države preživjelo je i velike censure, kako bi bili dostupni čitaocima u Kini.

Fukujama dalje kaže da je od prijatelja iz Pekinga saznao kako će Komunistička partija prevesti dodatak izdate knjige ,,Politički poredak i političko propadanje” (Political Order and Political Decay), kako bi se ponovo objavila u privatnom izdanju za njegovo visoko rukovodstvo. ,,Shvataju analizu ozbiljno”, istakao je. Dva toma knjiga su izdata kako bi se uporedilo napredovanje različitih društava kroz vrijeme, da bi ostvarili krajnji cilj koji naziva ,,stići u Dansku”. Kada je riječ o Danskoj, trenutno stanje pokazuje da je ona primjer liberalne demokratije, efektivne države sa ograničenim vladajućim pravom - paket ,,toliko moćan, legitiman i povoljan za rast ekonomije da je postavila model koji bi se trebao primjenjivati širom svijeta”.

Kada je u pitanju prihvaćenost u Kini, Fukujama je gleda sa ponosom i vlasti ga gledaju kao nedovoljno pristrasnog da bi se osvrtali na njega, pogotovo jer je on osoba koja se zalaže za pobjedu zapadne liberalne demokratije nad svim svojim ideološkim konkurentima. Fukujama je postao neobična intelektualna javna ličnost 1989. godine kada je objavio da poraz SSSR-a u Hladnom ratu ne predstavlja: ,,prevazilaženje istorije postratnog perioda, već kraj istorije kakva je bila: to jeste, da je stavljena tačka na ideološku evoluciju čovječanstva i univerzalizaciju zapadne liberalne demokratije kao konačnog oblika ljudske vladavine”. Napisati knjigu 25 godina kasnije, koju Komunistička partija u Pekingu smatra da je bila primorana da čita, je jasan i pohvalan podvig njenom autoru i pokazuje da će njegova poruka zasigurno biti prenesena najmanje jednoj od ciljnih javnosti.

Njegova knjiga pokazuje da je osnovna slabost političkog sistema nedostatak više nadležnosti, bez koje i dalje komunistička nominalna Kina funkcioniše. Ali takođe, otkriva opasnost od nepravilnosti i nedosljednosti različitih elemenata u političkom razvoju: previše propisa ili donošenje zakona prije vremena može ograničiti razvoj funkcionalne države, kao što se desilo u Indiji; izborna demokratija uvedena u odsustvu samostalne upravne birokratije može dovesti do pristrasnosti i sveopšte korupcije, što se dogodilo u Grčkoj. Čak su i društva u kojima je demokratija izbalansirana, ograničena pravima i efikasna vladavina se zasniva na načelima utemeljenim u prošlosti, podložna su političkom propadanju kada vlast gladna prikupljanja tuđe imovine, ekstraktivne elitne koalicije, zauzmu državu, što se desilo u Americi. Neuspjeh demokratskih institucija može delegitimisati samu demokratiju i dovesti do reagovanja autoriteta, što se desilo u bivšem Sovjetskom Savezu.

,,Oni shvataju da njihov politički sistem zahtijeva ozbiljnu političku reformu”, kaže Fukujama za Kineze. ,,Međutim, ne znaju koliko bi daleko išli. Ne bi htjeli uraditi isto ono što je i Gorbačev uradio, dopustiti da se situacija razbuktava dok posljedice same ne izađu na vidjelo. Međutim, pitanje je da li će biti moguće širiti zakone kojima bi se ograničila moć države na način da zahtjevi srednje klase, koji su sve veći, budu zadovoljeni. Postoji između 300 do 400 miliona Kineza srednje klase; za deset godina taj broj će iznositi 600 miliona. Prije par godina imao sam debatu sa zagovornikom režima. Istakao sam da je u mnogim krajevima u kojim živi veliki broj pripadnika srednje klase, pritisak za veće političko uplitanje neosporan. Postavlja se veliko pitanje, da li će Kina doći do tačke gdje se stanovnici zalažu za veće učešće, a on je rekao: ,,Ne, mi se samo kulturološki razlikujemo.”

Bilo je to, ustvari, iznošenje starih ,,azijskih vrijednosti” koje se odnose na hijerarhijske i socijalne etike poštivanja, koje potpadaju pod konfučijanizam u istočnoj Aziji - što je navodno razlog zbog koga Azijatima nedostaje impuls za individualnu asertaciju, što je dalje rezultiralo traženjem samouprave na drugim dijelovima svijeta. Demokratske tranzicije u Južnoj Koreji i Indoneziji stavile su tačku na taj argument decenijama prije, izjavio je Fukujama, baš kao što je ,,Arapsko proljeće” raskrinkao paralelan zahtjev koji se odnosio na Arape. Ovo je dio Fukujamine rasprave o kraju istorije iza koje još uvijek stoji bez rezerve ili kvalifikacije. Hegelova filozofska antropologija koja vidi istoriju kao razvijanje borbe između gospodara i robova za priznanje. ,,Uistinu vjerujem da želja za priznanjem nečijeg dostojanstva i vrijednosti je ljudska osobina. Manifestacija ovakvog ponašanja je vidljiva u svim aspektima ljudskog ponašanja, kroz različite kulture i vrijeme.

Relevantna istorijska analogija kineskim vladarima, na osnovu Fukujame je Prusija pod vođstvom niza prosvjećenih monarha, koji su dozvoljavali vladavini prava da se širi postepeno, bez proširenja demokratske participacije naroda. Naravno, Njemačka je došla do ,,kraja istorije”, nakon pokretanja i borbe u dva brutalna rata koja čovječanstvo do tada nije vidjelo.

Da li bi sljedeća rastuća moć mogla da kontroliše ogomnu energiju svog naroda i upravlja tranzicijom koja izbjegava ono što su žrtve u Evropi morale da trpe? ,,Nastanak političkog poretka” (The Origins of Political Order) ističe velike poteškoće u postavljanju političkih demokratskih intitucija u državama koje propadaju ili gdje nikad nisu pustile korijenje na prvom mjestu. Za Fukujamu, najveći izazov pri izgradnji države jeste stvaranje i održavanje institucije kolektivne vlasti koja se kosi sa načelima ljudske prirode: stvoreni smo da favorizujemo prijatelje i porodicu, i patrimonijalni plemenski poredak je duboko usađen u našu prirodnu podsvijest. Iako nam ispravan skup institucija može pomoći da prevaziđemo ove instinkte, u prirodi nam je da im se vraćamo kad god se politički poredak sruši. U prvom dijelu svoje knjige odaju se pogodnosti kojima su prve moderne države pribjegle kako bi prevazišle tribalizam - razmatraju se evnusi koji su upravljali kineskim državama, kidnapovani hrišćanski robovi koji su vodili egipatske države - i istorijske nesreće koje su omogućavali državi, društvu i vladavini prava da postignu ravnotežu potrebnu za moderni politički poredak u zapadnoj Evropi. Drugi dio knjige pokazuje kako su čak i države sa najrazvijenijim modernim državnim aparatom ranjive naspram ,,repatrimonijalizmu”. Oba dijela pokazuju da je država institucija koja se hrani ratovima, jedna čija nacionalna stabilnost često podstiče na etničko čišćenje; i da je Evropska unija nakon 1945. izgrađena na vrhu gomile masovnih grobnica.

Na neki način, Fukujama tvrdi, on je ,,zarobljen” u ideološkoj zajednici, gdje su ga postavile njegove tvrdnje o ,,kraju istorije”. Iako još uvijek stoji iza tvrdnje da je liberalna demokratija krajnja destinacija istorije, on je kvalifikovao svoje argumente i suzio obim svog ideološkog trijumfalizma, odlaganjem dolaska liberalne demokratije na neodređeno i na ,,duge staze”. On ne bi, kako mi je rekao, koristio retoriku istog intenziteta danas kao što je koristio 1989. da opiše ono što sada naziva ,,istorijom uslovljena potražnja za većim političkim učešćem”, koja će sama usljediti većim obrazovanjem i prosperitetom ljudi.

Fukujamina karijera javnog intelektualca je započela jednim esejem kojim je obećao razdvajanje između ,,onog što je esencijalno i kontigent, i onog što je slučajno u ljudskoj istoriji.” Njegova sopstvena karijera, kako mi je naglasio, nastala je iz niza slučajnosti. Izučavao je drevnu Grčku pod uticajem harizmatičnog profesora iz brucoških dana Alana Bluma, koji ga je poučavao idejama Njemačkog emigranta i filozofa Lea Štrausa, i mreže mladih intelektualaca u koju su bila uključena imena koja će kasnije imati uticaja u njegovoj karijeri: Pol Volfovic i Luis Skuter Libi. Bilo je i skretanja sa puta izučavanja francuskih pomodnih filozofa, u okviru koga je napravio hodočašće u Pariz (gdje je napisao roman) da studira sa Žakom Deridom, Žakom Lakanom i Rolandom Bartom. Međutim, uskoro zaključuje, dok traje beskrajno zasjedanje u kome bi se Bart igrao riječima i slobodnim asocijacijama od slučajno izvedenih riječi iz rječnika, da je ,,to bila totalna glupost i zašto i sam radim to i gubim vrijeme?”

Aplicirao je na Harvard, Kenedijevu školu vladanja, kako bi studirao nacionalnu bezbjednost. Dok Francuski post-strukturalisti i njihovi nasljednici biraju dominantne američke odsjeke za književnost 1980ih, njegove nove kolege na Kenedijevoj školi će se nastaniti u Državnom sekretarijatu SAD-a i u Pentagonu. U nevjerovatnom preokretu, Fukujamin stari mentor Blum postaje bestseler i intelektualno poznata ličnost sa "Nestanak Američkog Načina Razmišljanja" (The Closing of the American Mind), dvije godine prije Fukujaminog sopstvenog uspona na globalnom nivou.

,,Kraj istorije” je započeo kao neka vrsta teško shvatljive šale. Fukijama je u to vrijeme bio na srednjoj poziciji na Reganovom Stejt Departmentu gdje je svjedočio brzom raspletu sovjetske zagonetke. ,,Sjećam se trenutka kada je Gorbačev rekao da je suština komunizma bila konkurencija, tada sam podigao slušalicu i nazvao prijatelja kome sam rekao da ako on ovo govori onda je to kraj istorije.” Fukujama je pažljivo istakao da ova kovanica nije njegova, već potiče od ruskog profesora i emigranta Aleksandra Kojeva, čiji su seminari o Hegelu uticali na posljeratni francuski egzistencijalizam. Međutim, trijumfalni američki hvalilac na svjetskoj apogeji nikada nije bio žrtva sirovog pojednostavljivanja sopstvenih argumenata, dok njegovi neokonzervativni prijatelji jesu- i koji je svojom retorikom toliko toga učinio. Kao što će 2006. u svojoj knjizi napisati, neprihvatanje neokonzervatizma mladih svog vremena, pogrešno razumijevanje događaja iz 1989. direktno su doveli do bijede ranog 21.vijeka, koja je, po njegovom mišljenju, zauvijek osporila neokozervativni pristup svijetu. ,,Došlo je do fundamentalno pogrešnog tumačenja tog događaja, što je dovelo do vjerovanja da ako Amerika učini ono što je Regan uradio, i stoji čvrsto, poveća vojne izdatke, i koristi američku tvrdu moć da se suprostvari lošim ljudima širom svijeta, može očekivati isti moralni kolaps svih neprijatelja u svim slučajevima.” Fukujama odaje priznanje Blumu i Štrausu na širokim intelektualnim vidicima, ali avantura pristalica neokonzervativnih mislilaca je otpočela, što je rezlutiralo oružanom intervencijom u Bagdadu, koji je, kako Fukujama kaže, bio krvavi fijasko. ,,Ne znam kako mogu da žive sa posljedicama svojih postupaka.”

Fukujama je uvijek bio intelektualno zadovoljan svojom blizinom vlasti, njegova uloga je bila davanje smjernica organima američke nacionalne bezbjednosti države, još od njegovog prvog posla u ,,Rand korporaciji” kasnih 1970ih. Nikad nije podnosio besmisleno mišljenje protivničkih intelektualaca koji su smatrali da je funkcionisanje tog sistema podložno neizlječivoj korupciji. Pokazao mi je naslovnu stranu najnovijeg broja ,,Inostranih poslova” koji sadrži isječak iz ,,Političkog poretka i političkog propadanja” pod naslovom ,,Amerika propada” sa vidnim nezadovoljstvom, jer se šalje poruka koja daje utjehu američkim geopolitičkim protivnicima.

Jedan pokazatelj stanja u kome se nalazi američka politika je kada se čovjek takvih besprijekorno centrističkih instinkta osjeća da mora potvrditi, kao što je Fukujama uradio, da je Amerika postala oligarhija i da se žali na odsustvo popularnog ljevičarskog pokreta koji bi bio u stanju da provjeri ekscese te oligarhije. On tvrdi da je bio u pravu 1970ih i 1980ih kada se suprostavljao širenju blagostanja u državi, i kada je podržavao korištenje američke moći u ljudstvu širom svijeta za vrijeme štednje. Međutim, klatno se okrenulo u suprotnom pravcu. ,,Ne razumijem svoje prijatelje desničare koji ne misle da trebaju promisliti o svojim idejama u kontekstu događaja koji slijede.”

,,Smatram da sam imao najveću i najpozitivniju publiku u nedavno demokratizovanim zemljama - Ukrajini, Poljskoj, Burmi i Indoneziji”, rekao je. ,,U tim mjestima ja sam još uvijek rok zvijezda”. U takvim mjestima, zapisi o ,,kraju istorije” omogućili su ljudima da se vide u širim istorijskim kretanjima. Tu nisu bile samo manje lokalne nesuglasice u pitanju, bili su i dublji principi uključeni. I da je moguće otići na takva mjesta i reći im da su na pravoj strani istorije u smislu političkih promjena - to je ono čime sam još uvijek dirnut. Biti u mogućnosti otići u Kijev i reći ljudima da demokratija i dalje ostaje kao talas budućnosti - to su oni momenti u kojima se osjećam najpotpunije i osjećam da sam napravio i pravim trajan doprinos.”

Izvor: The Guardian, 27. decembar 2014. godine

Prevela: S.J.