Agora

Američka demokratija na rubu propasti

Glasači su izabrali promjene, ali američki politički sistem to čini veoma nedostižnim

 

Svakoga koga zanima kako se slobodno društvo uređuje može se poslužiti najboljim primjerom, a to su američki politički izbori. Država je potrošila približno 4 milijarde dolara na ravnopravno rivalstvo koje je uzrokovalo promjene vladajućih struktura u Kongresu. Pored toga, trka za guvernera, državne službenike, javne tužioce, advokate itd. - izmjene su napravljene u preko 10 000 kancelarija - odaju da je američka demokratija u dobrom stanju.

Osim toga, optimisti vjeruju da će prijevremeni izbori pokazati da je vrijeme za kompromise: republikanci, pošto su već zauzeli Senat i predstavljaju većinu u Prestavničkom domu, nastojaće dokazati da mogu vladati; Barak Obama neće imati drugog izbora nego da sarađuje sa njima. Ankete pokazuju da građani u velikom broju podržavaju one političare koji su za postizanje konsenzusa. Na taj način problemi oko trgovine kao i poreske reforme mogu biti rješeni.

Naredni Kongres ne može biti neuspješniji od predhodnog, koji se završio u decembru i koji će ostati zapamćen kao najneproduktivniji u istoriji. Ovaj sistem vladanja je već jednom doveo vladu do ruba propasti i na više načina ugrozio apsolutnu vlast. Međutim, nizak standard, koji osporava napredak i ograničena očekivanja, čak i najvećih optimista, pokazatelj su ozbiljne krize američkog političkog sistema. Ona se projektuje i na način koji donošenje novih zakona čini disfunkcionalnim. U novoj knjizi ,,Politička dosljednost i političko truljenje”, Frensis Fukujama tvrdi da Amerika ,,pati od problema političkog propadanja u mnogo ozbiljnijem obliku nego drugi demokratski politički sistemi”, izjava koja bi se prije ne tako dugog perioda činila apsurdnom.

Krhka podloga Ustavnog Sistema

Sasvim je jasno zašto je došlo do krize: jedina stvar oko koje su svi saglasni jeste da je problem nastao nekada između 1787. godine, kada su ,,utemeljivači” odlučili da spriječe korištenje njihove nove tvorevine od strane premoćne vlasti, i 2010. godine, kada je Vrhovni sud ublažio pravila o trošenju novca za predizborne kampanje. Također, postoje dva pojašnjenja žalosne američke političke scene. Prvo objašnjenje je što sve radikalne grupe imaju pravo veta nad federalnom vladom, te ih na taj način sprječavaju da napreduju ili nazaduju, izuzev u posebnim okolnostima kao što su ekonomska kriza ili rat. Drugo, federalna birokratija je uvedena tek sredinom 20-og vijeka što je u političkom svijetu veoma neobična pojava.

Počinje se sa vetom. Iz razloga koji obuhvata sortiranje biračkog tijela u istomišljenike, smanjivanje granica i kulturološki jaz između gradova i sela, samo 5% od 435 članova Predstavničkog doma, koji predstavljaju kongresne okruge, su zaista bili konkurenti 4. novembra. Postojala su 69 kongresna distrikta bez oponenta sa kojim bi se suočili. Dakle, glavna pretnja za mjesta kongresmena su primarni izbori na koje izlazi manje od 20% biračkog tijela, otprilike isti procenat se dijeli na one koji su dosljedni, da li konzervatnivnim ili liberalnim stranama. Nekolicina kongresmena je izgubila izbore na samom početku 2014. godine.  Međutim, poraz Erika Kantora, većinskog lidera u sedmom okrugu Virdžinije, podsjeća da glasači ne reaguju nepromišljeno kada primjete mogućnost kompromisa sa druge strane. Ovakvi glasači imaju prvi veto.

Donošenje zakona u Kongresu je otežano od kada su republikanci usvojili pravilo da svaki zakon da bi stupio na snagu mora imati većinu glasova njihovih poslanika, što je bilo jednostavno u odnosu na provlačenje zakona kroz Senat zahvaljujući opstruirajućim pravilima. Kako pravila zahtijevaju 60 većinskih glasova za donošenje zakona, grupa koju čini 41 senator može osporiti bilo koji zakon. Naime, čak i najmanja družava ima dva senator, tako da 41 senator predstavlja mali dio glasačkog tijela: Leri Sabato sa univerziteta u Virdžiniji došao je do zaključka da čak 11% od ukupnog broja Amerikanaca može uticati na izbor senatora koji imaju moć da blokiraju donošenje zakona. Ovakvo uticajno ,,oružje” daje moć manjinskim strankama u Senatu.

Ostale taktike odugovlačenja i dosjetke povećavaju moć malih grupa, čak i pojedinih političara, kako bi se usporilo djelovanje i rad Kongresa. One su se nekada koristile u manjoj mjeri, ali jaz između političara i njihove politike je sada postao toliko velik da se sada na sve načine pokušavaju zaobići manje važni zakoni.  Eksperti su se pribojavali takvog razvoja situacije. ,,Ne postoji ništa zbog čega strepim toliko kao što je podjela republike na dvije velike partije,“ napisao je  Džon Adams 1780. godine. ,,To je, prema mom skromnom predosjećaju isto kao i plašiti se najvećeg političkog zla pod našim Ustavom”. Decenijama nakon što su dvije velike američke partije nastale, kao rezultat borbe za ljudska prava 1960-ih, dosljedne su ideologijama koje zastupaju. Republikanci i demokrate su se odvojili jedni od drugih do te mjere da je sada teško pronaći zajedničku nit među njima.

Glasačke navike u Kongresu pokazuju još veće različitosti stranaka nego što su bile sredinom 1990. godine, kada su republikanci pokušali osporiti kandidaturu Bila Klintona, ili sredina prošlog vijeka, kada su demokrate okvalifikovale Džordža Buša kao zagovornika rata. U posljednjih 20 godina sve veća je podjeljenost Amerikanaca na one koji su vjerni liberalnim ili konzervativnim ideologijama; prema istraživanju ,,Pew Research Center”,  broj podijeljenih građana u ovom periodu je uduplan. Većina građana, koji pripadaju jednoj ili drugoj strani, ubjeđeni su da je opoziciona politika ,,toliko pogrešna i da ugrožava opstanak nacije”. Rezultati prijevremenih izbora su dokaz ovakvog mišljenje među glasačima. Porazom Džona Barova u Džordžiji, ostaje samo jedan demokratski kongresmen na dalekom jugu; većinu mjesta u Senatu zauzeli su republikanci, koji su glasali za Mita Romnija (na štetu demokrata).

Visok stepen političke polarizacije se često opisuje kao nezapamćen u istoriji, međutim, takvo mišljenje je pogrešno. Političke stranke su već bile slično podijeljene krajem 19. vijeka, odmah nakon Građanskog rata. Razlika je što su tada republikanci osvojili većinu na federalnim izborima, tako da ograničenja propisana ustavom nisu bila ukorijenjena kao što su danas.

Kada se desi da Kongres zakaže, predsjednici često izdaju naredbe koje su u skladu sa njihovim nastojanjima. Početkom ove godine, Barak Obama je izjavio da će 2014. godina biti ,,godina akcija” tokom koje  će djelovati i riješavati probleme čak i ako mu Kongres stoji na putu. Kako je ovaj ,,upakovani” pristup uticao na Ameriku nakon devet mjeseci? Pored designacije velike pomorske rezerve na Pacifiku, koja ne košta ništa i ne smeta nikome, predsjednikovo najveće individualno postignuće je donošenje odluke o povećanju minimalnih plata radnicima, koji rade na građevinama za federalnu vladu. Naime, predsjednik ima više ovlaštenja da djeluje u inostranstvu, što je i primjetno na intervencijama u Libiji, Iraku i Siriji; nametanjem sankcija Rusiji i slanjem vojske u Afriku kako bi pomogli u borbi protiv ebole.  Međutim, kod kuće, njegova moć zaobilaženja opstrukcionističkog Kongresa je ograničena.

Za one koji preferiraju ograničenu vladu, sve ovo navedeno može zvučati ispravno. Ipak, veta koja otežavaju donošenje zakona mogu isto tako podsticati pasivnost vlade.

Pojava nesklada u političkom sistemu

Porast zakonodavnih prava može poslužiti kao dobar primjer nesklada u političkom sistemu Amerike. Trošenje novca na penzije i federalne programe zdravstvene zaštite (kao što su Medicare i Medicaid) se svake godine sve više povećava, bez potrebe za glasanjem. Ukoliko situacija ostane nepromjenjena, ovaj dio budžeta bi trebao da iznosi 14% BDP do 2039. godine, što je duplo više od prosječnog nivoa u proteklih 40 godina, sa stvaranjem javnog duga preko 100% BDP-a. Mnoge zemlje se suočavaju sa sličnim problemima ali u Americi nadmoć veta čini održavanje ravnoteže između smanjenja prihoda i povećanja poreza nemogućim. Neizvodljivo je održavanje budžeta dok potrošnja raste, a prihodi se ne prikupljaju iz svega mogućeg, od naučnih istraživanja do izgradnje puteva. Diskreciono trošenje, ono za koje se svake godine glasa u Kongresu, smanjeno je na samo 15% budžeta, od kada se odvaja za vojne troškove. Također, ni Kongres ni Bijela kuća ne kontrolišu godišnju potrošnju federalne vlade.

Optužbe, uglavnom od strane konzervativaca, da je federalna birokratnija van kontrole, u ovom smislu su opravdane. Federalna vlada je na početku bila zadužena za odgovornosti i poslove kao što su rukovođenje poštama, carinama i podjelom zemljišta, a ne za regulaciju zdravstvene zaštite ili rukovođenje administracije Nacionalno bezbjednosne agencije. Jedan način gledanja na sadašnju federalnu birokratiju i razumijevanje njihovih učestalih grešaka u radu može se uporediti sa skupom institucija spojenih za vrijeme saradnje između partija, koje pokušavaju funkcionisati iako ih je nedovoljno. Programe kao što su ,,The new deal” i ,,Great society”  stvorili su zakonodavci sredinom 20. vijeka kao uspomenu na dvije velike nacionalne traume, na Veliku depresiju i Drugi svjetski rat, kada su još uvijek bile nejasne partijske podjele. Za Lindona Džonsona se može reći da je bio ekstremno lukav, ali vrsta dogovora koji je sproveo u praksu je bio proizvod tadašnje situacije, u političkom smislu, to je bila anomalija u odnosu na ono što je bilo prije ili što je usljedilo kasnije.

Od institucija sredinom vijeka zatraženo je da pokrenu mnoštvo novih programa, koji su se nagomilali, jer Kongres ne može poništavati zakone. Finansijski odbor ističe da postoje 92 federalna programa za borbu protiv siromaštva, a svaki se preklapa sa predhodnim na konfuzan način. Ovakav pristup krpljenja u riješavanju problema dovodi do onoga što Stiven Teles sa Džon Hopkins univerziteta naziva neskladokratijom. Vladina pozivanja na veto se upoređuju sa naplatnim rampama gdje se uzima naknada u obliku obećanja potrošnje na državnu dotaciju i zaštitu određenih favoriziranih programa kako bi prolaz bio omogućen. Potreba za saglasnošću mnogih, često ideološki suprostavljanih strana čini gotovo nemogućim stvaranje koherentne politike. Posljedica je pasivnost, ali često i stvaranje konfuznih programa za edukaciju, zdravstvenu njegu, poreze, napredak, itd.

Ovakva kompleksnost zamagljuje oči onima koji zavise od federalne politike i biznisa, na primjer, lakše je stvoriti više nejasnih propisa, koji im idu u korist, nego isticati očigledne nedostatke. Na ovaj način glasači se spriječavaju da ukažu na onoga ko je kriv za neuspjehe. Stoga, prema Telesu, bijes, usmjeren na sistem, jeste difuzan, te dovodi do širenja nepovjerenja u javni sektor. Unutar sistema, zbog nedostatka povjerenja osjeća se represija. Svake godine, zaposleni u federalnoj vladi iznose svoje mišljenje o sektorima u kojima rade. Samo 56% zaposlenih ističu da su podstaknuti na smišljanje novih i boljih načina rješavanja problema; 36% je istaklo da se kreativnost i inovativnost nagrađuju na njihovim radnim mjestima. Pentagon, koji dnevno podnosi više od jednog izvještaja Kongresu, često je primoran da ulazi u nove sisteme zaštite, jer nastoji da drži bazu zatvorenom i nedostupnom. Potreba za birokratijom, ispunjena frustracijama prouzrokovanih neefikasnošću i otpadom, često čini stvari gorima.

Trošenje vremena

Suočeni sa lošim radom vlade, glasači su došli do zaključka da su političari u Vašingtonu ,,nitkovi”. Povjerenje u Kongres je smanjeno za 7%. To je nepošteno: za razliku od predhodnih okupanata Kapitol Hila, sadašnja je gomila vidljivo nekorumpirana i vrijedna. Međutim, većina njihovog napora i truda ima za cilj prikupljanje novca za sljedeću političku kampanju, za članove Senata to je za dvije godine. Demokratski kongresni odbor kampanje 2012. godine savjetovao je brucošima da svakog dana provode četiri sata radi prikupljanja novca. Republikanci su dobili slične savjete ove godine, za tijesnu utrku za mjesta u Senatu. Atmosfera prilikom prikupljanja novca za političke vreće, koje se često mijenjaju i za glasove, je prilično stresna; donatori i oni koji se mogu okoristiti sa političke scene su već usklađeni - ipak, neosporivo je da količina vremena koja se ulaže spriječava kongresmena da obavlja posao kako treba.

Nedostatak vremena utiče  na oslanjanje političara na lobiste, čiji broj sve više raste, jer su kongresmeni preopterećeni da bi samostalno razmišljali. U gradu duboke podjeljenosti, jedno mjesto u Vašingtonu gdje politički protivnici rado rade zajedno jeste mjesto gradskih firmi za lobiranje. Mnoge od njih zapošljavaju, na višoj poziciji demokratu i republikanca kako bi održavali veze sa obe strane.

Čak i kada vlada zakaže, lobisti imaju šansu da napreduju ali tako predstavljaju pretnju aktuelnim firmama. Najveći provajder kablovske televizije i internet usluga, ,,Comcast”, koji pregovara kupovinu još jedne medijske kuće ,,Time Warner”, zapošljava 126 različitih lobista, kako ih ,,Centar za odgovornu politiku” naziva -  pasa čuvara. Svi osim nekolicine ovih ljudi su bivši kongresmeni, osoblje ili članovi izvršne vlasti. Lobisti zauzvrat daju donacije ili organizuju njihovo prikupljanje za kongresmena. Fukujama ovakvo uzajamno poklanjanje i davanje poredi sa vrstom francuske patrimonijalne politike 18. vijeka. Nema potrebe lobiste kriviti za njihovu ulogu u tome, ali postoji u ovom poslu nešto što podsjeća na rokoko. Nekoliko mjeseci nakon što je Trezor najavio sankcije protiv ruskih banaka u julu, Gazprombank zapošljava dva bivša senatora, po jednog iz svake stranke, kao svoje zastupnike u Vašingtonu.

Jedna od najboljih stvari u vezi sa demokratijama je što glasači vjeruju da je njihov sistem jedini nefunkcionalan. Ovo je vrsta zdrave paranoje koja spriječava da se dese loše stvari. Američke federalne institucije su pokazale sposobnost da isprave greške prije nego što se dogode. Ispostavilo se da je rat radikalnih grupa 1890. uvod u trijumfalni period. Ovo može da potraje dugo vremena, iako nema naznaka početka još uvijek. Amerika posjeduje mnogo stvari koje joj idu u korist - nove izvore energije, tolerantno društvo, najinovativnije kompanije na svijetu - i ovaj napredak neće biti usporavan od strane federalne vlade. Ipak, ni jedna zemlja ne može da preda petinu svoje ekonomije nekoj vlasti koja radi samo povremeno i očekuje da ne trpi posljedice zbog toga.

Izvor: The Economist, tekst iz štampanog izdanja, 8. novembar 2014.

(prevela:S.J.)