Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Estetika

I na kraju biće Reč

Autor: Dejan Đorić

Aleksandar Ćeklić, veliki posvećenik u umetnost poveza knjiga, nadmodernista

Stvaralac je koji ne upućuje samo na povezanost i istorijsku uslovljenost likovne i primenjene umetnosti, ili na povratak umetnosti, kao mogućnosti kulturnog i društvenog preporoda. On se na staro i tradiciju oslanja na moderan način. To je njegov stav, stvaralački kredo i sažeti teorijski program, izraz nostalgično shvaćene stvarnosti u kojoj duhovni aristokrati, dendiji i volšebnici tragaju za novim svetom.

Poput najboljih stvaralaca, zagovara povratak redu, harmoniji i lepoti. Istražuje trojedinstvo lepote, dobrote i istine (pulchrum, bonum et verum), lepotoljublje i dobrotoljublje, koji su možda samo filozofski sinonimi Oca, Sina i Svetoga Duha. Istraživači lepote (a ovu ključnu reč bi trebalo pisati velikim početnim slovom, jer je lepota bila na početku) nikada nisu samo analitičari, uvek su i sintetičari koji ništa ne zaboravljaju.

Nije reč o usiljenom okretanju ka prošlosti, slavljenju izgubljenog i uvođenju principa suprotnog od vizionarskog stremljenja ka budućnosti. Ta dva osnovna modela, koji određuju karakter i istoriju naroda, povezani su. Ukoliko prevagne samo jedan, lako dolazi dotragedije, suženja svesti, ekološke ili društvene katastrofe. Ćeklić poručuje da bez prošlosti nema budućnosti. Samo na osnovu stvaralačkog odnosa prema tradiciji, u izvornomsmislu te reči (latinsko traditio znači predavanje, predanje), može se razumeti njegov estetski princip.

U tom smislu su ideju i pojam nadmodernizma promišljali slikar Dragan Mojović i istaknuti srpski mislioci Dionisije Dejan Nikolić i Bogdan Lubardić. To je modernizam ontološki iznad modernizma i postmodernizma. Iz arhetipske i koncepcijske jednostavnosti ove ideje potekla su neka od najboljih dela naše poratne likovne i primenjene umetnosti. Nadmodernizam je isto što i prividno paradoksalni moderni tradicionalizam ili tradicionalni modernizam. To je bio zahtev i renesansnih majstora i prerafaelita, čiji je čuveni tipograf, štampar i knjigovezac Kobden-Sanderson daleki Ćeklićev uzor. „Ne postoji moderna ili stara slika. Postoji samo loša ili dobra slika”, govorio je akademik i slikar Milo Milunović.

U viktorijansko doba neizvesnosti slobodne profesije, Kobden-Sanderson odbacio je sigurnost advokatske kancelarije i posvetio se knjizi. Aleksandar Ćeklić (Valjevo, 1965), premda je završio Saobraćajni fakultet na Beogradskom univerzitetu, od 1992. posvećen je povezu knjiga. Član ULUPUDS-a. Radi klasične i moderne poveze, dizajn i restauraciju knjiga. Njegovi radovi su kod mnogih kolekcionara u zemlji i inostranstvu.

Godine 2008. dobio je nagradu „Gligorije Vozarević“ Biblioteke grada Beograda za najboljeg knjigovesca. Priredio je tri samostalne izložbe, učestvovao na više grupnih. Jedan je od retkih srpskih primenjenih umetnika ove vrste koji učestvuje na stručnim simpozijumima u svetu i objavljuje naučne radove u specijalizovanim  časopisima.

Toliko je upućen u tajne knjigovezaštva da ispravlja najveće strane autoritete. Dva puta je studijski istražio biblioteku manastira Hilandara, što mu je svakako pomoglo da učvrsti  reputaciju jednog od malobrojnih stručnjaka u svetu za istoriju i izradu vizantijskog poveza.

Kao za sve posvećenike, knjiga je za njega više od predmeta, strast i opčinjenost, poziv u bolji svet. Nisu li srednjovekovni prelati propovedali da je ljubav prema knjizi greh? Emil Sioran, koga neki smatraju najvećim misliocem XX veka, a čitao je i po šesnaest sati dnevno, odgovara im: „Knjiga ima neslućenu terapeutsku moć.”

Za Ćeklića je knjiga mnogo više od nečega što se pročita i ostavi. Ona je, poput skulpture, trodimenzionalna, a linije i boje je približavaju slici. Povez, preko čula dodira, dodaje još jednu dimenziju.

Ruski teoretičar Aleksandar Genis u eseju „Čekić“ piše o sadašnjoj masovnoj proizvodnji neupotrebljivih pseudopredmeta. Aleksandar Ćeklić želi da predmetu vrati dostojanstvo, da ga otrgne od trulosti i prolaznosti polupredmeta, proizvedenih da se raspadnu i prinesu kao žrtva planetarnom đubrištu. Knjiga je sakralni predmet, osnov tri religije i zapadne civilizacije. Bez poveza, njenog ruha, ona nije predmet za oko i ruku, ne zadovoljava čula i duh.

U tom duhu, u Ćeklićevom ateljeu obnavljaju se i restaurišu stare knjige, ali i nastaju raskošni povezi kao u drevna vremena, sa unutra oborenim ivicama, ručno vezenim kapitelom, kožnim rezom, pozlatom... Nisu u pitanju standardni, rutinski radovi veštog zanatlije, već unikati složene i dugotrajne izrade. U takvom okretanju starim zanatima uvek ima nečeg mitskog i tajanstvenog, otmenog i idealnog.

Svojim umetničkim izrazom, Aleksandar Ćeklić je na izvestan način povezan sa prerafaelitima, pokretom Arts&Crafts, bečkim secesionistima, majstorima Art Decoa, Wiener Werkstätten, Pjerom Legrenom, Rozom Adler i knjigovescima iz doba istorijskih avangardi. Iako retroestetika sada ima mnogo šarma i brojne privrženike, njemu je strana svaka komercijalizacija. Njegova umetnost knjizi vraća dostojanstvo, uzdiže je kao kultni predmet, dragocenost, kako za onog ko je poseduje, tako i za onog ko je stvara.

U doba opadanja tradicionalnih umetničkih oblika, slikarstva, skulpture, crteža i poezije, može se delovati posredno. Ćeklićevo bavljenje sakralnom geometrijom, istorijom poveza, odnosom ruke i dela, tela i dela, zagovaranje askeze kao estetskog principa (što je u našoj sredini prvi promišljao đakon Milorad Lazić, pišući i o isihazmu knjige), zahtev da umetnik bude neka vrsta monaha – ima za cilj da se, posredstvom knjige, uzdigne čovek. Ideal su ikone i anonimni majstori koji, povučeni od sveta, predaju ljudima dela s tragom božanskog. Ćeklić misli da se tako može stvarati primenjena i svaka druga umetnost.

Visoko postavljeni ciljevi i ideali čine ga osobenim umetnikom. Redovni je posetilac antikvarnica, aukcija, prijatelj najboljih poznavalaca knjige i kolekcionara u Srbiji i svetu. Ima u svemu tome nečeg programskog i ritualnog, starostavnog i odmerenog. On stvara svečano i lagano, s veštinom i ukusom, kao esteta. Sam se formirao kao umetnik, u skladu sa devizom da genije sam sebi krči put.

Proučavajući istoriju i praksu starih srpskih i inostranih poveza, sakupljajući retke knjige, pre svega one o povezu i one koje su radili poznati knjigovesci, stalno se usavršava u krugu prvih i savremenih umetničkih rešenja, nastojeći da spoji dve kulture – likovnu i knjigovezačku.

Aleksandar Ćeklić traga za velikom tajnom knjige u trenutku kada se ona gubi, onom tajnom koja pečati, uzvisuje i podiže slovo. Davno je zapisano da na početku beše Reč, a u slovenskim jezicima da je slovo slava. Zato je hrišćanski ezoterik Emanuel Svedenborg rekao da će i na kraju biti reč.

Kožni mozaik
Zanimljivo je da se Aleksandar Ćeklić, pored bavljenja umetnošću poveza, sve više i veoma uspešno okreće komplementarnoj umetnosti marmoriranja hartije, što je posebna oblast knjigovezaštva.
U njegovom radu ističu se i živopisni moderni povezi izvedeni sa mnoštvom boja, tehnikom kožnog mozaika.

Potpis

Suvi žig utisnut na donjoj unutrašnjoj strani korica, diskretan potpis Al. Ćeklić, znači da je taj predmet posvećen, da se njime bavio čovek a ne mašina. Moguće greške posledica su čudesnog traga ljudske ruke. Pravoslavnim jezikom rečeno, to je ličnosni, a ne industrijski odnos prema knjizi.

 

Izvor: Srbija, nacionalna revija

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari